Jun 29, 2014

Zablude o paradajzu - treći deo

Dobro jutro ranoranioci :)
Sezona 2014 je uveliko počela, pretoplo vreme u sred februara nas je sve nagnalo da se latimo semenki povrća koje ćemo gajiti u bašti i onako kratak zimski dan, postao je drastično kraći. Od rane zore smo po plastenicima i klijalištima a uveče na brzinu sređujemo plan sejanja za naredni dan. Manje je vremena za čitanje tekstova, manje je vremena i za pisanje.
Danas ćemo zatvoriti poglavlje o zabludama i predrasudama koje naše pijačne tezge, radnje i na kraju, naše trpeze čine siromašnim, jednoličnim i dosadnim. Ne verujem da je Orvel mislio baš na ovo, ali nam se njegova "1984" uveliko dešava, bar kad je paradajz u pitanju. Sledi jedna lista pogrešnih mišljenja o paradajzu koju sam prikupio poslednjih godina od kupaca, prolaznika, komšija, rodbine i svih onih koji su bar na sekund zastali pred mojom tezgom ili došli u moju baštu.
  • Svaki žuti paradajz mora da je kiseo - netačno. Na primer, Žuta kruška (Yellow pear) je toliko slatka da postoji recept za spremanje slatkog od ove sorte ( i od njene "sestre", Crvene kruške). Zlatni jubilej, Zlatni kraljevski, Persimon, ...
  • Postoji samo 4-5 sorti paradajza i sve ostalo je laž - ovo je već toliko netačno da više neču ni reč da kažem na tu temu.
  • Zeleni paradajz ne postoji, to su samo nezreli plodovi - voleo bih da svi koji dele ovo mišljenje probaju samo jedno parčence ploda sorte Aunt Rubby German Green. Ako im to ne promeni mišljenje o zelenim sortama, paradajzu i životu uopšte, ništa neće.
  • Samo su Jabučar i Volovsko srce pravi paradajzi, sve ovo drugo je bezukusno (u okviru ovakvih izjava se povremeno pojavi i termin “šljivar”, ali sve ređe :( ) - kaže se da o ukusima ne vredi raspravljati, ali prevideti da postoje slaki, kiselkasti, "zemljani" (earthy), "voćni" (Persimon ima ukus dinje, Purple kalabash ima jasnu crtu limuna), više je nego besmisleno.
  • Vezivanje za neonske cevi će sprečiti pojavu plamenjače - neće. Verovatno će izazvati podizanje obrva po komšiluku i postoji ozbiljna opasnost da se povredite dok pokušavate da neonsku cev ugurate u zemlju, ali plamenjaču nećete zaustaviti ovim.
  • Cherry paradajz je samo ukrasni paradajz, ne jede se - "u malim bočicama se drži otrov". Ali i parfem. Poneke sorte su tako ukusne da stvarno mislite da je sva lepota ukusa i mirisa iz "velikih sorti" sabijena u te male plodove. Kruškice (svih boja), Snow white cherry, Ciliegia,... Crni koktel je verovatno jedna od najukusnijih sorti, planetarno. A šta mislite, po čemu je sorta Sweet 100 dobila ime?
  • Beli paradajz nema nikakav ukus, bezukusan je - ako ćemo pravo, bele sorte ne postoje. Ne postoji ta baš bela boja, već je u pitanju jako bleda žuta boja ploda koja skoro prelazi u belu. A što se ukusa tiče, probajte Snow white cherry ili White beauty, pa onda kažite kako ste jeli nešto bezukusno.
  • Sve sorte koje nisu crvene ili žute su GMO - jedna vrlo opasna i krajnje destruktivna zabluda. Zbog svoje lepote i "fotogeničnosti" tj. pravilnog oblika i ravnih površina na koje se u Photoshopu ili nekom drugom programu može nalepiti sve i svašta, paradajz je postao omiljen objekat umetnika koji fotomontažama pokazuju sva zla GMO sorti. Posebna priča je ito da naviknuti na jednolične "crveni i svi ko jedan" plodove po marketima i katalozima, ljudi počinju da sve što nije "glatko, pravilno i ravno" poistovećuju sa GMO. Skoro sam imao primedbu da slika jednog od mojih plodova Purple kalabasha, kome je "grbavost" sortna odlika, pokazuje GMO plod?! Sorta stara najmanje 300 godina postaje GMO zato što nije pravilnog oblika, hej!
  • Kako misliš “crni paradajz”, na šta ti ja ličim? - obično imam odogovor za svaku priliku, ali me ovakvi komentari uglavnom ostave bez teksta.
I za kraj, jedna zabluda koje sam postao svestan tek od skora. Znao sam od ranije kako je sve propisano Zakonom, ali sam se nekako nadao da je u organskim baštama bar malo življe i drugačije. Ali nije. Zabluda je da organska proizvodnja čuva stare sorte. Tačnije, stare sorte i organska proizvodnja nemaju nikakve veze jedno s drugim. Proizvođači organske hrane nemaju nikakvu zakonsku obavezu da koriste seme starih sorti. Imaju obavezu da seju sertifikovano seme, tj seme koje nije hemijski tretirano i zbog većih prinosa (a i nikakve ponude sertifikovanog semena, mislim da ni jedan od domaćih semenara ne nudi neku staru sortu), odlučuju se za gajenje hibrida. To znači da možete jesti one iste jednolične hibride sa više elana - nisu tretirani hemijom. Prirodno su bezukusni.
I to bi bilo to, bar za sad. Sve se nešto nadam da će ljudski rod prestati da izmišlja nove i nove razloge da potpuno zanemari i uništi ovu ogromnu i prelepu paletu boja, oblika i ukusa paradajza, ali ljudska ćud je čudo, uvek nađe način da sebi napakosti.
Uz nadu da ćemo svi zajedno sačuvati stare sorte od zaborava, srdačan pozdrav :)

Prvi put objavljeno na sajtu
nezavisnodomacinstvo.com


Srdačan pozdrav
Mare Pannonium Garden
www.manus.rs
Mare Pannonium Garden
kanal na YouTube

Zablude o paradajzu - drugi deo

Da Vam danas neko kaže:
  • "Nemoj jesti ove plodove, otrovni su!"
  • "Ukus ovog ploda je prilično bljutav, čak i gorak"
  • "Ako pojedeš ovaj plod, telo će ti se raspasti i umrećeš u najgorim mukama"
  • "Postaćeš vukodlak!"
  • "Ako već moraš da ga jedeš, prvo ga kuvaj u ključaloj vodi najmanje tri sata, nakon toga i nije tako loš"...
verovatno biste pomislili da je u pitanju i ne baš tako dobra šala.  Još je verovatnije da ne biste saslušali ni pola ove liste. Ovo je samo skraćeni spisak zabluda o  jestivosti (ili otrovnosti) paradajza koje su ga pratile više od 200 godina. A sve je lepo počelo...
Kada je iz Španije paradajz krenuo na sever, francuzi su ga prihvatili vrlo lepo. Što zbog svoje romantične prirode, što zbog pogrešnog tumačenja španskog "Pomme dei Mori", francuzi su paradajzu dali ime "pomme d'amour" (plod, jabuka ljubavi). Vrlo brzo je postao i deo njihove kuhinje. Sa tim emotivnim oreolom, nastavio je svoj put na sever i kad je stigao na teritoriju današnje Nemačke, dobio je nemačku verziju francuskog imena - "liebliche apfel".
Nemci su vrlo brzo otišli i korak dalje, paradajz je dobio religiozno poštovanje i adekvatno ime koje ide uz to "paradiesapfel" (rajska jabuka, od nemaca smo i mi preuzeli ime "paradajz"). Da li bi jedna egzotična biljka, potekla sa nekoliko hiljada kilometara dalekih padina Anda mogla da poželi bolji prijem? Verovatno ne.
A onda, sunovrat. Gotovo preko noći, po tom delu Evrope se proneo glas da je ova biljka otrovna, da je odvratnog ukusa, da osobu koja je pojede opsedaju demoni, da je veštice koriste za prizivanje vukodlaka,... Umesto ljubavnog i rajskog ploda, dobio je ime  "Wolf Pfirsich" (vučja breskva).  Zašto i kako se mišljenje žitelja tog dela Evrope tako naglo okrenulo za 180 stepeni, verovatno niko ne zna. Razne teorije o tome da je paradajz zabunom poistovećen sa rođakom Atropom beladonom nikako "ne drže vodu", jer se ove dve biljke ipak po svemu dovoljno razlikuju tako da neka slučajna greška nikako nije bila moguća.
Da nesreća bude veća, švedski botaničar Karl Lineus praveći svoju klasifikaciju biljaka (koja se u najvećoj meri koristi i danas) i koja se između ostalog zasniva na dvoimenom označavanju (prvo ime je ime roda a drugo ime vrste), osim što je stavio paradajz u rod Solanum zajedno sa krompirom (jesu rođaci, dosta sorti paradajza ima "krompirov" list) on mu je i dodelio ime lycopersicum (vučja breskva). U jedno vrlo religiozno vreme i uz jako prisustvo crkve u svakodnevnom životu, sve što je u sebi imalo makar i prizvuk "vučjeg" bilo je poistovećno sa "nečastivim" i nepoželjno u kući i njenoj blizini.
Kasniji rad Filipa Milera koji je 1768. godine dodelio paradajzu poseban rod i nazvao ga Lycopersicon esculentum (jestiva vučja breskva), nije puno pomogao da ova biljka vrati izgubljenu popularnost.
Iako su među doseljenicima na američki kontinent bili i pripadnici nacija koje su već uveliko koristile paradajz u ishrani (italijani i španci pre svega), nemački doseljenici koji su se zadržali uglavnom na Istočnoj obali i dalje su širili svoju ekstremnu netrpeljivost prema paradajzu. Iako je bilo dosta značajnih pokušaja da se i u tom delu amerike paradajz uvede u ishranu (od poznatih ličnosti, najviše je na tome radio Tomas Džeferson, pisac Povelje nezavisnosti i treći predsednik tadašnje Amerike), ovo nepoverenje prema paradajzu je opstajalo sve do 26. septembra 1820. godine kada je pukovnik Robert Gibon Džonson pred zapanjenim sugrađanima u sred bela dana pojeo punu korpu paradajza! I nije mu bilo ništa!!!
E sad, ruku na srce, i pre njega su mnogi pokušavali da na isti ili sličan način skrenu pažnju na pogrešan odnos prema paradajzu, postoje zabeleženi slučajevi 1808. u Virdžiniji i 1812. godine u Nju Orleansu, ali je Džonsonov potez imao "strateški i marketinški" mnogo jači i veći uticaj. Jer, ne samo da je pojeo punu korpu paradajza, već je to uradio u Salemu, srcu puritanske Istočne obale, gradu u kojem je sve što je bilo imalo sumnjivo i nereligiozno bivalo spaljeno ili proterivano (poznat je slučaj masovnog paljenja veštica u Salemu, a i Bler, po kojem je sniman film "Veštice iz Blera" nije daleko).
Suludo hrabar potez pukovnika Džonsona je u priličnoj meri uzdrmao javnost u tom delu Amerike, ali se na potpuno skidanja "anateme" sa paradajza čekalo još poprilično, tačnije do 1897. godine kada je danas poznata svetska firma "Campbell" u svoj asortiman konzervirane hrane ubacila i supu od paradajza. Nakon toga, paradajzu su bila otvorena vrata svih kuhinja.

Prvi put objavljeno na sajtu
nezavisnodomacinstvo.com


Srdačan pozdrav
Mare Pannonium Garden
www.manus.rs
Mare Pannonium Garden
kanal na YouTube

Zablude o paradajzu - prvi deo

Među mnogim zabludama koje važe za paradajz (zeleni plodovi su kiseli, beli su bezukusni, samo okrugli su “prirodni”,…), jedna od najrasprostranjenijih zabluda (i možda najpogubnija u svetlu današnje borbe za zdravu hranu, a protiv GMO) je ona koja bi od prilike glasila “postoji samo desetak prirodnih sorti paradajza, sve ostale sorte su veštačke”.





Decenije sužavanja pogleda na samo crveno/okruglasto i tek tu i tamo po neki žuti plod, dovele su do toga da ogromna većina naših ljudi nije nikad imala prilike da vidi plod nekog drugog oblika, boje ili ukusa. Tržište je nemilosrdno, određene hibridne sorte su se pokazale unosnim i sa jedne strane, firme koje proizvode semena i nove hibridne sorte nemaju nikakve potrebe da ponude sorte nekih drugih oblika i boja, proizvođači nemaju interes da seju neke stare sorte koje će im doneti manji urod i rizik da ne prodaju svoj urod, a kupci mogu da kupe samo ono što se nudi. To je vrlo mali krug u kojem za “novotarije” nema mesta. To što su neke od “novotarija” već više od 200 godina poznate u nekim drugim sredinama i baštama, potpuno je nebitno.

Ukorenjeno nepoverenje prema svemu što dolazi sa strane (osim kad su u pitanju TV serije), loše tumačenje priloga o GMO, krajnje neodgovorno pisanje domaćih “internet novinara” bez ikakve provere tvrdnji koje objavljuju, ukradene i fotošopirane fotografije (često su na fotografijama stare, “prirodne” sorte koje nemaju veze sa ostatkom teksta) i najčešće, odsustvo svake želje da se nešto proba, nauči ili bar pogleda (“nemam ja vremena”), doveli su do toga da danas velika većina ljudi na sorte koje postoje nekoliko vekova, gledaju kao na GMO, nešto opasno ili veliku prevaru.

Jedan od najekstremnijih primera koje sam lično doživeo, bio je 2007. ili 2008.g. kad mi je jedan gospodin otvoreno rekao “Ja ZNAM da ne postoji više od 4 sorte paradajza i nemožeš me ubediti!”.
Katalozi i registri sa više od 10 000 sorti, rasprava, ubeđivanje, fotografije, lirski opisi ukusa i mirisa koje sam imao čast da osetim, ništa nije pomoglo. I zato sam potegao teško oružje – matematiku.

Počeo sam da nabrajam različite varijetete glavnih osobina paradajza, varijetete boje, veličine, oblika,… Verovatno sam neke propustio da navedem, a neke su po mnogim autorima dovoljno raznolike da mogu da se dalje dele u nekoliko podgrupa.

tablica paradajza

Veličina ploda

Cherry (dosta autora smatra da se ova grupa može podeliti na bar 3 podgrupe), „normalni“ i Big (svi teži od 400-500gr).


Veličina biljke i raspored plodnih spratova
Determinantni (žbunasti, niži, rađaju samo jednom u sezoni i to je to) Ideterminantni (visoki, plodovi su raspoređeni po plodnim „spratovima“ i rađaju od početka do kraja sezone)



Vrsta lista
Normalni“ list, bar 2 varijeteta po velicini i dubini „useka“ od nomralnog pa do krajnje sitno „naseckanog“ lista kao kod sorte Silvery Fir Tree i „Krompirov“ list, karakterističan za većinu tamnih, braon ili crnih sorti.


Ukus
Sladak, kiseo, „zemljani“, u engleskoj literaturi i po sajtovima nazvan „Earthy“, karakterističan za crne sorte i „voćni“ kao npr. Ukus dinje kod Persimona ili crta limuna kod Purple Kalabasha.


Odnos „meso/voda“
Mesnati, vodenasti, ujednačeni i šuplji.


Oblik
Okrugao, izdužen (izdužen, jako izdužen, zaobljanog kraja, špicastog kraja), kruškolik i rebrast.


Kad sve ove grupe pomnožimo:


16 boja x 3 veličine x 2 stabla x 3 lista x 4 ukusa x 4 ploda x 7 oblika = 32 256 varijacija!


Dodajte svemu ovome i više od 25 vekova evolucije, najrazličitije klimatske uslove, tipove zemljišta i nadmorske visine na kojima sve raste paradajz, pa se zapitajte još jednom: da li je brojka od preko 10.000 sorti zaista toliko neverovatna?
 
Prvi put objavljeno na sajtu
nezavisnodomacinstvo.com


Srdačan pozdrav
Mare Pannonium Garden
www.manus.rs
Mare Pannonium Garden
kanal na YouTube