Aug 5, 2014

Drvodajz, poslednja senka legende

U svakoj legendi, postoji zrno istine. Ponekad, ono sija kao najsjajniji dijamant, ponekad je zamrljano i mutno, kao parčence stakla koje more valja po šljunku, ponekad se ne vidi,... ali je uvek tu. Da nije, ne bi bilo ni legende.

Drvodajz, malo mañana...

Malo podsećanja iz botanike - paradajz je višegodišnja biljka, puzavica. Bio je i vrlo otporan na sve boleštije i insekte dok ga nismo oslabili prekomernim, nerazumnim i često nepotrebnim prskanjem hemijom (da sad ne  ulazim u traktate o potrebi prskanja i čime se i kad prska u kakvoj bašti). Ako ga samo prskanje nije oslabilo, definitivno je ojačalo njegove protivnike koji su decenijama sve brže evoluirali u nove, otpornije i gnusnije sojeve.

Mi svakodnevno gledamo u strukove paradajza koji su oko 180cm (najčešće) kad su napolju i oko 2,5m kad su u plasteniku. Nije retkost da u plasteniku narastu preko 3m, a napolju oko 2,5 (ove mokre i naopake godine, imam bar desetak strukova u bašti koji su oko 2,5m). U tehnološki razvijenim sredinama gde je osmišljena proizvodnja visokih prinosa u "malim" prostorima nisu čudni plastenici u kojima rastu stabljike paradajza i 5m visoke, pune plodova. Naravno, u pitanju su specijalni hibridi, obilno hranjeni i prskani svime i svačime. Ovakve stabljike traže i poseban pristup u toku održavanja i branja, uglavnom su to specijalizovana vozila nalik onim viljuškarima koji u supermarketima idu izmedju gondola i podižu i spuštaju palete (sličan princip je i ovde s tim što na "paleti" stoji čovek koji upravlja "vozilom" i pokreće paletu/platformu gore-dole dok bere plodove). Znači, do neke granice se očigledno može, bez potezanja genetike i svemirskih tehnologija.

Ono što se definitivno ne može, to je  podizanje drvodajza, onakvog kakvog ga možemo videti u Diznilendu, u običnoj, porodičnoj bašti. Visoke stabljike, da. Duge stabljike, da (pre par godina smo imali zaperak koji je nekako ostao nezapažen dok ga nismo izvukli iz plastenika, bio je dug oko 6m). Stablo koje svojim granama pokriva sto i više kvadratnih metara i daje nekoliko hiljada plodova - ne.

Ali, ne bi bili ljudi da nemamo ljudske slabosti koje nas "krase". Poverovaćemo u  sve što nam se servira na pravi način. Zli bogovi taštine, uvek su uz nas.


Italijanski drvo-paradajz

Italian tree-tomato

Prvo, sami italijani nemaju pojma da ovaj paradajz postoji. U stvari, verovatno i oni na internetu povremeno nalaze oglase koji reklamiraju semenke ove "sorte" (ovo je planetarni fenomen), ali oni sami nemaju nikakve veze sa tim i ne znaju odakle ovo ime ovoj sorti.

Drugo, kada otkucate ovaj pojam u images.google.com, dobićete 80% već vidjenih slika iz Diznilenda i Kine, dok ostatak čine slike plodova (znači, ne vidi se kolika je stabljika) ili malo većih grmova (sudeći po nekoj prosečnoj veličini ljudi, ovi grmovi su uglavnom oko 2m visoki). Ni domaći "distributeri" se nisu proslavili prezentacijama ove sorte, ili nema slike ili su u pitanju vec vidjene slike iz belog sveta.

Hoćete mišljenje iz prve ruke? Imam seme ovog paradajza. Dobio sam ga u nekoj razmeni pre nekoliko godina i naravno da sam bio presrećan kad sam video ime na kesici. Našao mu super mesto za život i rast, da ima u blizini prirodnu potporu (neko osušeno drvo badema koje se ove godine povampirilo i pustilo nove grane?!). I šta je izraslo? Od najavljenih metara i metara stabla prepunog plodova, izrastao je "gigant" od 170cm, sa 5-6 plodova teških po 150gr. Bledunjavog ukusa.

"Projekat" sam ponovio i naredne sezone i dobio identičan rezultat. OK, neko će reći da možda kod mene nije htelo da raste više ili da sam dobio loše semenke, ali... setite se svega što sam napisao u prvom tekstu o Drvodajzu, o fotografijama i hvalisanju na sve strane kako mi je nešto EXTRA izraslo u bašti,... Pogledajte i ovaj video u kojem sam pričao i o zamkama i prevarama koje vam prete prilikom nabavke semenki preko interneta.



Ogromna većina nas nema uslova (ni para ni interesa) da paradajzu obezbedimo toplotu, vlagu i dovoljnu količinu svetlosti u novembru, decembru, januaru,... i da ga nateramo da "ne spava" već da i dalje raste, cveta i daje plodove. Jednostavno, to nije za "obične" baštovane i jednu običnu baštu i plastenik.  Ako vidite neku domaću fotografiju sa nečim bar nalik drvodajzu, javite mi. Želim da vidim da je bar nekome uspelo i napisaću bar dva ekrana hvalospeva takvom uspehu.

Do tad, ovo neće biti čak ni urbana legenda, već samo šarena laža.

A na drugom kraju sveta, pre skoro tačno 30 godina...


Hiponija i himawari


Shigeo Nozava ispod drvo-paradajza
17, marta 1985. godine otvoren je World Expo u Cukubi, malom gradiću blizu Tokija. Roboti, ogromni, svetlosni 3D objekti, najave buma video tehnologije,.... i zrno prirode u polusenci. Ako ste domaćin jednom takvom skupu, morate zadiviti svet u svakom pogledu. A za to vam je potreban genije. Ovog puta, japanci su ga našli u g. Shigeo Nozawi, agronomu i vlasniku jedne od većih svetskih kompanija koje se bave hidroponijom. Danas je hidroponija vrlo uobičajena stvar, nije baš da je svaka bašta hidroponska, ali nije više neko čudo i ljudi uglavnom znaju i razumeju principe na kojima se zasniva.

Medjutim, za ovu priliku, gospodin Shigeo i njegova ekpia, napravili su korak dalje.

Prvo, sam g. Shigeo je poželeo da ostvari sledeće - da podigne biljku (u ovom slučaju paradajz) u gotovo 100% idealnim uslovima. Tačnije, bez ičega što bi ometalo maksimalni rast i razvoj jedne biljke. Sprečiti razne štetočine, žive i nežive da dodju do biljke, bio je najlakši deo posla. Onaj teži deo je bio naći pravi odogovor na pitanje, šta je pravi optimum za jednu stabljiku paradajza? Dok tek raste, kad počne da cveta, kad se pojave plodovi,... Šta mu je sve od elemenata potrebno, u kom trenutku i u kojoj količini?

Trebalo im je nekoliko godina da nadju "formulu". Otkrili su šta je i u kojoj meri potrebno biljci u svakom trenutku njenog života. Sad tu dodje ono "drugo".

Drugo, otkrili su da tlo samo smeta biljci! Nepouzdano je, nekad više a nekad manje propusno za elemente kojima hranimo biljku, procenat vlage se stalno menja, raznorazne hemijske i biološke štetočine vrebaju i sve u svemu, biljka bi rasla brže i bolje kada je tlo ne bi usporavalo (ovo je manje-više osnova hidroponskog uzgoja). Sve je ovo uglavnom bilo poznato i pre izlozbe u Cukubi, ali...

Treće. Tlo ne samo što ima sve mane navedene u prethodnom pasusu. već i ometa priliv vazduha/kiseonika do korenog sistema biljke.

I zato su u hidroponske bazene ubacili pumpe i raspršivače i sve u svemu, jedan ekstra djakuzi za biljke. Stabljike su nad vodom bile 100% zaštićene od bilo čega što može da im smeta, a u vodi su dobijale sve najlepše specijalitete sa roštilja i grickalice i sve vreme uživale u brboćkanju privatnog djakuzija. Pa onda neko kaže da je život paradajza težak.

Rezultat - za 6 meseci, stabljika paradajza je bila debela 20cm, stablo visoko 3m i puštalo je bočne grane do 10m u krug. Dalo je 12-14000 plodova (ove dve vrednosti se najčešće pominju, tako da ćemo računati da ih je bilo 13000). Ono što je meni najlepše u celoj priči, ako je verovati tekstovima sa interneta, to je da je ovo postignuto  laboratorijski "nedirnutim" semenom.

Izraz "hyponica" koji je tada nastao je u stvari kovanica od High Technology i Hydroponica, označava spoj visoke tehnologije sa hidroponijom.

Ali, u čemu je extra posebna visoka tehnologija osim tih mehurića vazduha?

E, tu stupa na scenu "brat od genija, ludak", dr. Kei Mori.

Himawari (suncokret), sistem za "hvatanje" sunčeve
svetlosti i osvetljavanje prostora koji su u senci
Ako Kina ima problem sa mnogo usta a malo obradive zemlje, Japan ima problem, malo manje usta i mnooogo manje obradive zemlje. I zato, ne samo da moraju da smisle kako da sa male površine dobiju što više plodova, vrlo često moraju da smisle i samu površinu, koje uglavnom nema. Nabacuju kamenje i otpad uz obalu i time povećavaju površinu svojih ostrva, prave veštačka ostrva, pokušavaju da reše probleme visokogradnje na izuzetno trusnom području na kojem žive.... muka jedna.

I zato su iskoristili ovaj sveski skup da pokažu ideju koja bi mogla da bude od velike pomoći u rešavanju problema manjka zemljišta. Himawari (na japanskom, suncokret). Sistem koji u svakom trenutku prati položaj Sunca, hvata sunčevu svetlost i sistemom optičkih vlakana, tu svetlost sprovodi do prostora koji su u senci ili poptunoj tami.

U ovoj priči, g. Shigeo je mehurić+hidroponski uzgajao paradajz u hali koja je bila u polumraku, a svetlost dobijala sa krova hale uz pomoć "suncokreta" dr Moria. Eto, visoka tehnologija + hidroponija = hiponija.

Ovakav, očigledno izvodljiv i efikasan sistem uzgoja otvorio je mogućnost Japanu da iskoristi sve prostore koji su ispod površine zemlje, prirodne i veštačke, za uzgoj hrane. Osim ove primene, sistem "suncokreta" je pokazao još jednu vrlo dobru osobinu - blokira štetno UV zračenje tako da unutar prostora osvetljenog ovakvim sistemom, nema opasnosti od štetnih posledica po kožu i razvoja malignih promena.

Medjutim, ni to im neće biti dovoljno za zadovoljenje potreba za hranom. Poslednje što se može pročitati o dr Moriu je da radi na izradi himawaria za potrebe podvodnih plantaža. Ako je Artur Klark mogao da živi u kući budućnosti na dnu mora, što japanci ne bi mogli da u istim uslovima uzgajaju bašte?

Još uvek želite svoj drvodajz? Može.
Neću ni da pokušavam da sračunam koliko bi vam para, ljudi, opreme i sreće trebalo da ovakav poduhvat dovedete do nekog respektabilnog rezultata. 

Ja ću i dalje da sanjam da je u mojoj bašti, ničim izazvano, naraslo takvo drvo i da ću u njegovom hladu bar jedno leto piti kafu i gnjaviti Koju.

Srdačan pozdrav,
Manus Svetioničar

2 comments :

  1. Samo kratki komentar vezano za plastenicku proizvodnju paradajza - oni koji narastu 5 metara u ogronmin plastenicima najcesce nisu nicime prskani. U plastenicima vladaju posebni, gotovo sterilni uvjeti i rigorozna kontrola ulaska, bas zato kako neka bolest ne bi dosla u plastenik.

    Isto je i sa spricanjem i nametnicima i bolestima. Spricanje "kemijom" je eventualno moglo utjecati da nametnici razviju rezistentnost na odredjene kemijske spojeve. Problem bolestina je prije svega problem selekcije i sirenja kulture na podrucja gdje je prije nije bilo, kao i sirenje bolesti trgovinom, monokulturnim nasadama i slicno.

    Nisam kemicar, ne branim kemiju, ali za npr. plamenjacu ove godine nije kriva ni kemija, ni GMO. Jednostavno, to je priroda. Da su nekad davno u proslosti u selekciji odabrane sorte otporne na plamenjacu i da su kasnije iz njih nastale sve ove danasnje sorte - ne bismo imali problem s plamenjacom.

    Zato je nuzno cuvati sorte i poticati bioraznolikost i pametnu prirodnu selekciju.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Mare pannonium GardenAug 5, 2014, 4:20:00 PM

      Postovani,
      Hvala sto ste odvojili vreme i procitali tekst, jos vam vise hvala na komentaru.
      Sa nekim delovima komentara cu se 100% saglasiti, dok za neke imam par sumnji - moja basta trenutno umire pod udarima plamenjace. isrpeo sam sva sredstva dozvoljena u organskoj proivodnji (znaci, nema hemije)i samo sam je malo usporio, ali na kraju, ona ce pobediti. Imam posadjene 174 sorte od kojih su mnoge do ove godine pokazivale izuzetnu otpornost na bolesti. Japanski crni trufele, Crna sljiva, Divlji sa galapagosa, Povmoravski jabucar,... svi su zahvaceni. Mnoge sorte su "lokalne" (pod time podrazumevam ExYu prostor) i sve jedno, zahvatila ih je, mnogi su pred krajem.

      Ono sto je sigurno tacno je da smo jos pre 60-70godina napravili gresku okrenuvsi ledja starim sortama i jurnuli za parama/hibridima, oslabili prirodnu otpornost sorti, ubili biodiverzitet,... vec sam pisao o tome.

      Sto se prskanja u plasteniku tice, imao sam prilike da vidim domace plastenike - prska se nenormalno, a imao sam prilike i da vidim na satelitu emisiju op umiranju malih porodicnih plastenika pred hi-tec ogromnim plasteniicima - prskaju sve u 16.

      verovatno je svima poznata teorija, ali se na zalost, u praksi, svi povinuju onom "ma prskaj, sigurnije je, nece se svet slomiti zato sto si TI prskao".

      u svakom slucaju, hvala jos jednom na komentaru.

      Delete