Sep 28, 2014

Paradajz u boji, knjiga o prvih deset godina

Prvih 10 godina su najlakše, brzo prođu. Ustaneš, rintaš po bašti, napraviš more grešaka, udješ u kuću, otvoriš 100 stranica na internetu, nadješ objašnjenje, pitaš, dobiješ savet, legneš, odspavaš, ustaneš, primeniš naučeno, napraviš komplet novih grešaka,... i tako u krug. Svaki put je gomila grešaka koje praviš sve manja i manja, nikada ne nestane, nikada nisi 100% zadovoljan, ali ok, nešto prokletstva humanoida moraš i ti da poneseš. Biti zadovoljan 99%, malo li je?


Ova knjiga govori o istoriji, zabludama, predrasudama, istinitim i izmišljenim događajima i ljudima, legendama, nesporazumima i svemu ostalom kroz šta je paradajz prošao u poslednjih 500 godina koliko ga znamo. O velikim i malim datumima kada je slavljen i kada je za dlaku izbegavao potpuno nestajanje. O svojatanjima, prokletstvima i uzdizanjima u nebesa.

O jednostavnim, malim baštama.

Takođe, u ovoj knjizi sam dao i nekoliko ilustrovanih uputstava o ključnim periodima uzgoja paradajza, od sejanja, preko pikiranja, pripreme bašte za sadnju, nege,... Ovaj deo je posvećen potpunim početnicima, onima koji bi želeli da pokrenu svoju baštu, a nemaju iskustva ili iz bilo kog razloga ne mogu/ne žele da pitaju za savet. Delovi ove knjige bi trebali da pomognu onima koji tek počinju, da ne prave greške kakve sam i sam pravio nemajući nikoga da priupitam za savet.
 

Ova knjiga je i svojevrsni katalog, opisi 71 stare sorte,  sa fotografijama za lakši odabir semena za narednu sezonu i kao ilustracija kakav sve može da bude stari paradajz. Sa zanimljivim pričama i istorijskim događajima koji su pratili pojedine sorte.

Ova knjiga je i buket boja za svaku policu. Sa 30 fotografija slikanih plodova iz moje bašte, isekao sam kvadrate i poređao ih kao malo pretumban ključ boja. Za sve one koji još uvek veruju da paradajz može da bude samo crven. Kada ste poslednji put bilo gde videli plodove drugih boja?




Ova knjiga će pomoći i onima koji pogreše.

Nezvanično, za poslednjih tridesetak godina ostali smo nepovratno bez 70 (verovatno i više) starih, originalnih, povrtarskih sorti, a taj se broj svake godine uvećava. Jednoga dana, više ih neće biti.

Zato je ova knjiga i svetlo oružje kojim se borim da se u naše bašte vrate stare sorte, stari ukus i miris, boje, oblici, raznolikost, zdravlje,...

U sredini i u vremenu u kom je sve skupo i u kome su prinos i zarada jedino merilo, voditi ovakvu borbu je preteško i zato je svaka pomoć i podrška u  promociji ove knjige, više nego dobrodošla.
 

Knjiga ima 124 strane, format je 15x12,5cm, 75 kolor fotografija, dvadesetak crno-belih i opise 71 stare sorte. Promotivna cena ove knjige je 600din + PTT. Knjige šaljem po svakom mogućem dogovoru, samo se javite na svetionicar@gmail.com ili 063/8097252.



Za one koji žive van Srbije - nema te granice koju ova knjiga neće preći, već ćemo zajedno smisliti način dostave i naplate :) Cena poštarine za CRO i SLO je ista, paketi od 2 kg (17 knjiga) su oko 20e, a slanje knjiga kao štampanog materijala je 300din (oko 2,5e) po knjizi.

Moju kolekciju varijeteta i ponudu možete pogledati na http://www.manus.rs/biljke/index.htm gde je trenutno 202 varijteta paradjza, 25 varijeteta paprika, krastavci, bosiljak, tikvce, egzote....

Srdačan pozdrav i dobro čitanje.
Manus Svetioničar


Sep 22, 2014

Da li si dovoljno SEO?

Već dugo, svi znaju da je internet veliki. Ogroman. Neverovatno grando-ultra-mega-giga-kabast. Pre više od deset godina, jedan poznanik mi je rekao: "Šta god da te zanima u životu, samo otkucaj www.PojamKojiTiTreba.com na engleskom, i sigurno već postoji neka stranica na tu temu." Danas, ne samo što stranica posvećena nekom pojmu postoji sa nastavkom .com, već verovatno postoji i kao .net, .tv, .info, .biz, a ako može da se dobro uklopi, ima je i sa .ly, .rs, .me,.... nastavcima. I to je postalo malo, osim lokalnih, nacionalnih nivoa, pojavljuju se i novi nastavci/domeni, jer su već sve postojeće varijante iskorišćene.

Najkraće rečeno, postoji sve. Ako je verovati sajtu www.internetlivestats.com, danas, poslednjeg dana šugavog leta 2014, broj sajtova sa jedinstvenom adresom je 1 065 635 000 (misli se na sajtove sa adresama prvog nivoa, npr. www.manus.rs, a ne broji se www.manus.rs/biljke/index.html. Ako bi se računale i takve stranice, broj bi višestruko premašio ovu jednu, do sad dostignutu milijardu). I ovaj broj neprekidno raste, u proseku, oko hiljadu novih sajtova na dan.


I to je divno. možete saznati bezmalo sve što vas zanima iz svih oblasti života, od sporta i zabave do najozbiljnijih naučnih činjenica a da ne mrdnete iz svoje sobe. Možete videti predele do kojih nikada ne biste stigli, da upoznate ljude, razmenite iskustva, muziku, fotografije,... Socijalne mreže, live stream, tematske radio stanice, besplatni interkontinentalni razgovori, on-line saveti za sve i svašta... sve nam je na klik mišem.

I sve je to super. Dok ne probate da i Vi i Vaša interet stranica, Vaš dragulj mudrosti, lepote, uspomena, razmišljanja, recepta ili šta je već na njoj, postanete gledani, čitani, lajkovani, sherovani,... Čak iako odvojite nešto para i zakupite sopstveni domen i prostor na nekom serveru, i dalje ćete biti "jedan od milijardu" u internet univerzumu. Ako koristite neke već razrađene platforme sa generisanim internet adresama (kao što je ova MarePannoniumGarden.Blogspot.com) onda ste verovatno samo "jedan u stotinak milijardi".

I to većina novih i svi stari korisnici znaju. Nesreće, skandali, laži, afere, ratovi, golotinja, krv, kriminal, blamovi,... to preko noći postaje hit na internetu i takvim sajtovima i vestima ne treba nikakvo dodatno "naštimavanje" da bi našli put do"svoje publike". Svi ostali moraju dobrano da se potrude da bi bili primećeni. Ali, ni najmudrije misli, najlepše rečenice i fotografije od kojih zastaje dah, neće Vam mnogo pomoći bez puno dodatnog i nevidljivog rada "ispod haube". Ključne reči (keywords), meta-podaci, skrivene poruke u opisu fotografija, roboti, "kostur web sajta" i još pozamašni broj i legalnih i prljavih trikova čekaju da budu ugrađeni u publici nevidljivi deo vašeg sajta.


Sve u jednom jedinom cilju - da Vaš sajt bude lakše pronađen kroz pretraživače. SEO ili Search Engine Optimization, skup mera i trikova koji bi trebali da omoguće Vašem sajtu da se pojavi na spisku kada neko u pretraživač ukuca određeni pojam ili opis.

Ali, iako se pominje u naslovu a i dobar deo teksta do ovog reda govori o njemu, ovo nije tekst o SEO. Za to postoje na hiljade internet stranica, knjiga, video prikaza na YouTube. Ne, ovo nije o tome.

Ovo je tekst o ljudima. O tome šta ćemo možda postati (ako već nismo).

Dirigovana kreativnost

Pre par meseci, kad sam pokrenuo ovaj blog, poželeo sam, između ostalog, i jednu posebnu vrstu automatske navigacije. Što zbog sebe (da ne moram da se previše angažujem van samog pisanja tekstova, klik na "publish" i to je to), što zbog budućih posetilaca, da im maksimalno moguće olakšam navigaciju kroz grupe tema. Nisam vičan web programiranju, sve što sam stavljao na svoje sajtove, nalazio sam kao gotove module, pa sam krenuo da tražim i ovu navigaciju. Nisam je našao, ali sam sasvim slučajno nabasao na par alatki koje su me naterale da napišem ovakav teskt.

Alat 1 - naslovi. Alat koji će umesto Vas napisati naslov Vašeg bloga tako da bude SEO-friendly (prosto rečeno, da bude lako prihvaćen i prepoznat od strane pretraživača). Vi samo treba da nabacate par ideja o sadržaju vašeg teksta. Ovo funkcioniše na engleskom (i verovatno na još par svetski "poznatijih" jezika, ali nema veze, ono o čemu želite da pišete, prevedite na engleski, bar par glavnih pojmova i dobićete lepo spakovan naslov za blog, na engleskom.). Posle samo prevedete naslov na naš jezik i to je to.

Neki od alata iz ove grupe vam garantuju visoki ranking u pretraživačima ukoliko se odlučite za "njihov" naslov.

Malo sam se igrao, ubacio sam ove fraze u jedan od ovih "alata":
"stare sorte paradajza, staro povrće, seme starog paradajza"

Predložio mi je bar tridesetak naslova, od kojih su mi se najviše dopali:
"Stare Sorte Paradajza Like A Pro With The Help Of These 5 Tips"
 Preveden u kompletu, ovaj naslov bi glasio "Uzgajajte stare sorte paradajza kao profesionalac uz ovih 5 saveta".

A tek ovaj "Stare Sorte Paradajza All Day And You Will Realize 5 Things About Yourself" - (Uzgajajte) stare sorte paradajza i shvatićete 5 stvari o sebi.

Da li Vam se ovi naslovi čine poznatim? Prošnjurajte malo po portalima, e-novinama i socijalnim mrežama, bar 3/4 naslova o svemu i svačemu koje ćete naći glase otprilike ovako. Slučajno? 

Sve za SEO.

Ako hoćete da probate, evo linka.

Alat 2 - generatori sadržaja. Dobro, nije da će Vam napisati ceo sadržaj bloga ili već nekog drugog teksta na sajtu, ali će Vam "pomoći" da osmislite "kostur" Vašeg budućeg dela. Uvod, razrada, zaključak. Gde šta da napišete. U koliko reči, redova, koje termine da koristite (sa obaveznom analizom koji pojmovi se najčešće koriste po pretraživačima, samo te reči koristite, one koje se malo traže su jednostavno, out!). Takođe, Vaš budući rad će biti "skrojen" po najnovijoj modi, predlozi za delove Vašeg budućeg teksta nisu ništa drugo do podnaslovi koje ćete takođe naći u većini tekstova koji se danas mogu pročitati na portalima i e-novinama. Ne verujete, jel da?

Evo, na ovom sajtu sam ubacio tri fraze o kojima ću pisati u svom blogu, "stare sorte", "stari paradajz" i "rasad paradajza". Dobio sam ovaj "rezultat"


Da li Vam ovakva šema teksta izgleda poznato? Verujete sad?

Sve se okrenulo. Ranije (ranije = pre 10+ godina) alati koji su Vam pomagali u kreiranju sajtova su Vam pomagali da optimizujete fotografije (velikom broju današnjih korisnika interneta je verovatno nezamislivo postojanje interneta gde je najveća brzina bila bar deset puta manja od brzine kojom njihov mobilni radi na 3G mreži i gde se jedna pesma u mp3 formatu skidala satima (tačnije, 18 sati sam skidao "Nek ti bude kao meni" Nine Badrić sa nekog servera na Visu). Bili su alati koji su iz Vašeg VEĆ NAPISANOG SADRŽAJA izvlačili ključne reči i pomagali Vam da napravite dobre meta tagove i odaberete prave keywords. Dobijali ste savete kako da ono što je već napravljeno bolje i efikasnije predstavite svetu, pomagali su Vam razni submitteri, programi koji su vaš sajt registrovali na stotine i stotine sajtova.

Danas, nebitno je o čemu ćete pisati. Čak ne morate imati ni inspiraciju, ni neku glavnu temu, ideju vodilju kroz tekst,... Dovoljno je da pogledate koje su najtraženije reči po pretraživačima (bar stotinak sajtova će Vam rado pomoći u tome), GMO, gubitak težine, skandali, golotinja, chemtrails, Nibiru,... ubacite ih u generator sadržaja, napišete par uopštenih i neobavezujućih rečenica iza svakog podnaslova (ako ste baš u extra raspoloženju, dodate malo senzacionalizma, glamura, horora, religije/proročanstva,...), par ovih pojmova ubacite u generator naslova, pokupite par tematskih fotki sa interneta i... eto Vama teksta koji će se odmah naći u TOP 20 na pretraživačima, doneće Vam prvog dana 1000 lajkova i bar 150 sherovanja, zadovoljnog urednika (ili sebe?) i zadovoljne čitaoce.

Samo da ste maksimalno, po svim pravilima, SEO.

Meni to nekako ne ide, ja ću nastaviti da stojim.

Za dobro svih nas.

Srdačan pozdrav,
Manus Svetioničar

Sep 18, 2014

Plastenik li je... ili nije?

"Pametan se uči na TUĐIM greškama, budala se uči na svojim". Odaberite pravu stranu ove narodne mudrosti i pročitajte ovaj post do kraja.

Ima dana kad mrzim internet. Iskreno, duboko i beskonačno. Dana kad su mi ruke vezane lošim vremenom, besparicom, godinama koje vučem za sobom i Marfijem koji nikako da se iseli iz mog života. Onim danima kad je sve tamno sivo i prošarano crnim tačkicama, a iz ekrana kuljaju slike lepih, korisnih i jednostavnih stvari koje prave ljudi po belom svetu. DIY, Do It Yourself ili Uradi Sam, čitava subkultura i životna filozofija, od ulaznih vrata do zadnjeg kutka prostora u kojem živiš i radiš. Šta sve možeš da napraviš sam, da te manje košta, da izgleda možda lepše od "kupovnog", da je više prilagođeno tvojim potrebama i željama, zdravije, energetski efikasnije,... ma sve. 

Neko se rodi kao majstor, neko odraste među majstorima pa nauči, a nekoga sila prilika natera i izbrusi da to postane. Ponekad je dovoljno da nešto zamisliš i odmah znaš kako da napraviš. Ponekad vidiš kako je neko uradio posao, pa iskoristiš ideju, metod, alat,... A ponekad, možeš samo da gledaš.

Kada vidim neke ekstremno dobre stvari napravljene po Evropi ili Americi, mogu da vidim i da su napravljene alatima ili materijalima kojih kod nas nema ili su jako skupi. I onda mi nije krivo. Kažem sebi, "OK, oni tamo imaju to i to, mi ovde to nemamo i ne vredi se nervirati". I idem dalje.

Ali, ima projekata tako bolno jednostavnih, jeftinih, praktičnih... izgledaju kao poslovi za jedno lagano popodne, skoro bez ikakvih ulaganja, ne treba nikakav poseban alat,... svaka slika dobije "zilion" lajkova, svi pričaju kako je super i kako im baš to treba, kako će već sutra da naprave ovako nešto. I tu je kraj. Više se niko ne javlja na tu temu. Niko da pokaže sliku, da se pohvali, da podeli.

Zato, jer neki od ovih projekata, ma koliko izgledali jednostavni i jeftini, kod nas nisu izvodljivi. Ovo je jedan od primera.

Plastenik od plastičnih boca.


Slika sa sajta CSHS
Dobar deo prošle zime i proleća, socijalne mreže su bile preplavljene fotografijama raznih "plastenika" pravljenih od plastičnih boca. Nije prošao dan, a da bar 5-6 ovakvih projekata nije iskočilo iz mog ekrana. Mnoge internet novine, a i one "papirne" su objavljivale članke o tome kako je to supercool, jeftino, energetski efikasno, lako za realizaciju,... Ono moje malo crveno zvonce u glavi se diskretno oglasilo kad i posle par meseci od prvih objava na ovu temu još uvek nije bilo ni jednog glasa, ni jedne slike iz neke naše bašte ili dvorišta.

Ali, potreba je ponekad jača od razuma. Bio mi je potreban manji prostor, dobro toplotno izolovan a opet svetao, koji ću lako dogrevati sa malim utroškom struje. Time bih sam start sezone pomerio nekoliko nedljea u napred i ne bi mi se proizvodnja rasada za razne potrebe sudarala "sve u isto vreme".

Ideja je bila dobra - da napravim ovakav plastenik UNUTAR postojećeg, "klasičnog" plastenika. Planirao sam da iskoristim početni deo plastenika, prostor koji mi inače služi za manevrisanje džakovima djubiva, kofama, saksijama, kontejnerima i svim kabastim stvarima sa kojima se srećem tokom sezone. Prostor idealnih dimenzija, 4,5x2x2,2m sa već postojećim delovima metalne konstrukcije plastenika koji mogu da pomognu u fiksiranju i posebno, pri izradi "krova". Prostor sasvim dovoljan da u njega smestim police sa tridesetak kontejnera/klijališta.
Za sad samo u mašti. Plastenik unutar plastenika sa
policama za kontejnere i ranu proizvodnju rasada.
Nakon prvog popodneva provedenog na ovom projektu, odustao sam. Ono što sam verovatno mogao da shvatim i bez da sam počinjao sa konkretnim radom, da sam samo zastao sekund i razmislio, na kraju sam iskusio u praksi. Da ponovim, "Pametan se uči na TUĐIM greškama, budala se uči na svojim". 

Da se za sekund vratim na početak, šta je to što vidimo na slikama ovakvih plastenika koji su napravljeni negde po belom svetu?

Veličina.

Ovaj verovatno nema 4 kvadrata. A koliko boca je trebalo?
Prvo, svi su uglavnom mali. Pri tome, nemam zamerku na to što nisu veliki kao neki "pravi" plastenici, video sam čak i neke od 50-60 kvadrata, ali ogromna većina onog što se može videti na objavljenim slikama je 2, 3, 4,... kvadrata veliko.  Kome je potreban takav plastenik? Mogu da razumem one koji žele da započnu proizvodnju neke manje količine rasada ili presadnica u zaštićenom prostoru (moj primer, ali i on je bio oko 8 kvarata, duplo veći od ovih koji se mogu videti na slikama). Mogu da razumem i potrebu da se napravi neki zimovnik za kućnu kolekciju biljaka za koje nema mesta negde unutar kuće. I za jednu i za drugu varijantu, ovakav plastenik je beskoristan, o čemu ću pisati kasnije.

Za gajenje nečega preko sezone? Čega? Možda kaktusa dok su još uvek u onim najmanjim saksijama ili kontejnerima. Ili nekog začinskog bilja po saksijama, ali je količina prevelika za kućne potrebe, a previše mala za neki "posao".

Ako pri tome pogledate i neke primere zaista besmisleno malih "plastenika", koji imaju površinu od samo jednog kvadratnog metra ili tek nešto malo veću, morate se zapitati - čemu?

Izolacija.

Ono što se takođe previdi kod ovih plastenika je i to što nema skoro nikakvog "zaptivanja" između elemenata. Na mnogim primerima ćete jasno videti "rupe" nastale nepodudaranjem elemenata, najčešće su u pitanju one krivine gde se telo boce sužava prema grliću. To kao posledicu ima nekoliko problema:
  • Vetar verovatno vrlo slobodno prolazi i divlja unutar ovakvog plastenika. Ne samo što može da ošteti biljke, može i da ošteti celu ovu konstrukciju, da je razbuca, podigne, baci na nešto drugo...
  • Svaka jača kiša prodire unutar ovog prostora
  • Nema nikakve termoizolacije, kolika je temperatura napolju, tolika je unutra, bilo da je leto ili zima.
Jedina stvarna zaštita koju može da pruži ovakav plastenik, je zaštita od grada i tu nema nikakvog prigovora.
Evo i jednog "ozbiljnog". Koliko mogu da vidim,
on je spolja dodatno presvučen najlonom.

Materijal.

Najbolniji deo cele priče. Da bi ste dostigli i prestigli gore navedene mane i vrline što se tiče veličine/upotrebne vrednosti i izolacije ovakvog plastenika, potreban vam je materijal koji vrlo verovatno nemate. Ne, nisu u pitanju specijalni lepkovi, paste, trake, silikonske i pur mase, grede, beton, šarke, šrafovi,... Možete napraviti ovakav plastenik bez svega toga. 

Ono što će Vam zafaliti, to su plastične boce. Da, da.

Iako zvuči neverovatno, boce koje kod nas možete naći su za ovakav projekat praktično neupotrebljive. Evo zašto.

Prvo. Da biste mogli da radite po ovom sistemu "boca u bocu u bocu u bocu...", sve boce moraju biti jednake. Znači, mora biti u pitanju piće istog proizvođača i iste veličine pakovanja. Piva otpadaju zato što se prodaju u bocama od tamne plastike. Takođe, treba izbegavati i razne vode i sokove pakovane u boce zelene boje. 

Joše jedan od uslova koji će Vam ograničiti potragu je sam oblik boce. Mora da ima što veći deo ravnih zidova, bez raznih rebrastih udubljenja, "ergonomskih" i "estetskih" krivina, žlebova i slično. Jer, da bi boce nalegle prisno jedna na drugu sa strane, moraju imati ravne zidove. Svaka krivina će u Vašem novom zidu plastenika praviti rupe koje celu priču bacaju u vodu. Idealne bi bile četvrtaste boce VodaVoda, ali one imaju Voda reljef na svakoj strani, što ih čini neupotrebljivim za ovakav projekat.
 
Uštedeću Vam trud traganja i merenja po supermarketima - od svih pića ponuđenih kod nas, najviše će Vam pružiti kisela voda Minaqua od 2 litra (nije reklama, čitaj dalje). Spajanjem ovih boca, dobićete najveću dužinu po ugrađenoj boci. A ta dužina i nije neka. Cela boca je duga 34cm. Međutim, kada se odbije deo od onog "rukohvat zakrivljenja" i zakrivljenje na dnu boce, dobija se korisna dužina od samo 14cm! Možete ponekad ukrasti po 1cm prema dnu boce, tamo gde počinju "nogare". 17cm od vrha svake boce će biti ugurano u narednu bocu. Tako da, kada na ovaj način spojite 3 boce, dobijate dužinu od 60cm, ali kad odbijete tih 17cm od grlića prve boce u nizu, dobijete oko 42-43cm novonapravljenog zida.

Drugo je širina ovih "stubova" od kojih ćete graditi zid budućeg plastenika. Boce su prečnika oko 10cm. Međutim, nemožete ih ređati tako da se samo dodiruju! Na ovakav način ćete samo olakšati vetru i kiši da i pri najmanjem pritisku prodru unutar plastenika i nećete imati nikavu korist od ovakvih zidova što se tiče neke termoizolacije (kažem "neke" jer bez obzira što ćete dobiti zidove ispunjene vazduhom, to neće biti ONA izolacija kakvu pružaju razni materijali koji u sebi imaju zilion šupljina, daleko od toga).

Da biste dobili bar malo termoizolacije i da bi se zidovi bolje nosili sa pritiskom vetra i vode, moraju biti sabijeni, tj, morate ih postaviti tako da naležu jedan na drugi POVRŠINOM, a ne LINIJSKI. A to će umanjiti širinu stubova bar za 1-1,5cm sa svake strane. Znači, umesto prvobitnih 10cm širine, svaki od stubova će Vam "doneti" 6-7cm, što drastično utiče na broj potrebnih oca za ovakav projekat.

Treće je kvalitet same plastike od koje su boce napravljene. Ne znam kako je u belom svetu, ali kod nas je taj kvalitet nikakav. Uzmite bocu bilo koje mineralne vode ili soka i ostavite je napolju par nedelja. Nakon tog vremena, videćete da presek boce više nije kružnica već neki trougao, skoro jednakostraničan, zaobljenih uglova. To znači da ćete i pored izuzetnog truda i pedantnog rada, nakon par meseci umesto ravnih i solidnih zidova imati plastenik koji na pojedinim mestima izgleda kao da je pravljen od deformisanih boca, sa sve rupama između. koliko je meni poznato, najkvalitetniju plastiku koristi Schweppes, ali je korsni deo njihovih boca samo 7-8cm dug.

Sve ovo nas dovodi do poslednje stavke, koliko boca nam je uopšte potrebno? Da Vam pokažem na vlastitom primeru. Moj zamišljeni "plastenik u plasteniku" je trebao da bude 4,5x2x2,2m (znači, površine samo 8 kvadrata). Ako bih ga pravio bocama Minaque, za ovaj "objekat" bi mi trebalo preko 3400 boca!

Ne verujete?

Još jedan "pristojnih" dimenzija
Evo linka za pdf dokument gde su ljudi koji su napravili plastenik ovog tipa opisali sve, od načina rada do specifikacije materijala. Za plastenik 6x8 fita (1,8x2,4m) trebalo im je oko 1500 plastičnih boca. Verovatno mnogo kvalitetnijih nego što su one koje možemo naći kod nas.

Da li možete da zamislite koliko je to 1500 boca? Kad prvi put odete u neki od supermarketa, pogledajte kako izgleda ono pakovanje od 6 boca. Zatim probajte da zamislite kako izgleda 250 takvih pakovanja. I to neće biti tako fino složene i uvezane boce, raspakovane, zauzeće neuporedivo više mesta. A zatim sav taj haos u vašim mislima pomnožite sa dva.

Znam, na onih 200+ boca se svakodnevno saplićem po radionici.
Ako ne bude dovoljno za plastenik, neka bude neka letnja spavaća soba.
Za spavanje medju strukovima paradajza :)
Ne volim kad sam partybreaker. Ne želim ni etiketu "glasa razuma". Znam da sam pokušao i napisao sam zašto neću dalje pokušavati. Jako bih voleo da nisam u pravu i da mi se javi neko ko je ovako nešto ipak napravio sa manje truda i stresa i sa boljom i dužom upotrebnom vrednošću od one koju sam ovde prognozirao. Neka napiše specifikaciju i pokaže fotografije pa da svi navalimo i napravimo ovaj jeftini pomoćni plastenik. Mnogima je ovako nešto potrebno. Meni treba.

Za dobro svih nas.

Srdačan pozdrav,
Manus Svetioničar


Sep 15, 2014

Make-up za betonske stepenice

Kada neko napravi vikendicu na sprat i spratove poveže spoljnim stepenicama, same stepenice i nisu nešto posebno važno. Služe da po njima odozdo odeš gore i da se spustiš nazad. I to je to. Uglavnom, niko ne očekuje od tih stepenica da budu nešto extra i shodno tome, niko im i ne posvećuje neku naročitu pažnju. Neka su dovoljno čvrste i nek imaju ogradu i svi su srećni i zadovoljni.

Ako objekat nešto kasnije "evoluira" u jednu "ozbiljnu kuću", a spoljne stepenice dospeju u centar novog objekta - to je sad sasvim druga priča.

Ovaj kratki uvod se desio u mojoj kući. Kupljena kao "soba gore + soba dole" sa stepenicama između, nakon poduhvata epskih razmera opisanog na www.svetionicar.rs, ova kuća je postala takoreći ozbiljan objekat. Iako (pre)daleko od završetka ona je ipak prostor u kojem provodimo najviše vremena i ako ništa drugo, leti imamo dodatnu veliku prostoriju u kojoj je hladovina a od jeseni do proleća na nas ne padaju kiša, sneg, grad i sve ostalo dok se otvorenim stepeništem još sanjivi spuštamo do donje sobe i spasonosne kafe.

Ali te stepenice,.... ubiše me. Grube, tek ovlaš obrađene, sa hrpama okamenjenog maltera po spojevima sa zidom (koje niko od majstora koji su malterisali pre ko zna koliko godina, nije pokupio dak je još moglo da se ukloni bezbolno), sa rupama i pukotinama, konstantnom prašinom koju su proizvodile bez obzira na čišćenje i pranje,... Posebna priča je zid, samo omalterisan i sa onom tamno-sivo-zelenkastom patinom. Dok je sve to bilo "spolja" imalo je neku draž i neki karakter. Međutim, uvučeni unutar kuće, bez direktnog svetla ni sa jedne strane, ovaj zid i stepenice su postali mračni, depresivni, betonski tunel kojim je počinjao i završavao svaki dan.

Improvizovani pregradni "zid" od stiropora, nije mnogo popravio situaciju. Iz već navedenih razloga mi do sad nije palo na pamet da fotografišem ovaj deo kuće, pa sam napravio par varijanti u PS koje prilično verodostojno oslikavaju situaciju pre ovog "projekta".


Ako želite da vidite kako je ovaj deo izgledao predveče u dane kad su teški oblaci i kiša, samo zažmurite. Jako.

Monsunsko leto i Sunce na kašičicu samo su pogoršali svaki prolazak tim stepenicama i jednog dana je prekipelo...

Zadatak: 100% ukloniti osećaj depresije i sivila sa ovih stepenica. Ideja mnogo, para tek mrvica.

Kad sam završio zid, granulo je Sunce.
I celo stepenište je zasijalo.
Prvo sam rešio zid. Naneo podlogu, dva puta, pa i pored toga imao problem sa nanošenjem boje, neka mesta sam prelazio po 3-4 puta ne bi li izgledala kako treba. Na kraju, ispao je sasvim prstojan zid boje svetle kajsije. Okrenut je na sever, nikada neće imati direktno Sunce i to svetla što prima sa prozora dograđene sobe će bar malo reflektovati prijatnom i toplom bojom.

Stepenice. "Ozbiljno" i definitivno sređivanje stavljanjem drvenih gazišta je samo pusti san, tako da se nisam ni raspitivao o cenama, unapred sam znao da su predaleko na brojnoj skali do 0 u čijoj se blizini trenutno nalazim. Stavljanje krpara ili nekih pačvork staza mi se nije dopalo kao ideja. Sve što je kvalitetno i lepo je ujedno i malkice skupo za naš budžet, tako da su te varijante otpale.

Otišao sam do lokalne farbare i pitao za boje za beton. Video sam po netu nekoliko lepih rešenja sa stepenicama (ono sa naslaganim knjigama mi se posebno dopalo) i tamo saznao sledeće: postoje boje na uljnoj bazi, malo su skuplje, trajnije i sporije se suše i postoje akrilne boje na vodenoj bazi koje su sve suprotno od uljanih. I da 1kg boje prekriva oko 4 kvadratna metra, "dve ruke".

Odmah da napomenem - to da ćete prekriti 4 kvadrata sa 1kg ove farbe, zaboravite momentalno. Ova mera nije marketinška laž, zaista se može prekriti tolika površina, ali samo ako je maksimalno uglačana i skoro neporozna. Za moje stepenište koje je vrlo grubo i površine oko 9 kvadrata, na kraju je potrošeno više nego duplo, skoro 5 kantica boje (prvi proračun je bio malo više od 2). Srećna okolnost je što mi je radnja blizu i što kantica košta 320 dinara. Koristio sam Cool boje "Nevene" iz Leskovca.

Motiv? Već sam pomenuo da su mi se jako dopale neke stepenice oslikane kao položene knjige. Skoro je išao #BooksChallenge na FB i ne bih imao problema da smislim naslove 16 omiljenih knjiga i nacrtam ih. Problem su troškovi. Da sam ih crtao sve u jednoj kombinaciji boja, kao da su knjige iz nekog kompleta, možda bi izgledalo OK, ali bi meni izgledao bzvz, jer bih stalno pred očima imao stvarni izgled tih knjiga i "uniformisanost" mi ne bi legla. Ako bih svaki od naslova crtao onako kako stvarno izgleda kod nas na polici, verovatno bi potrajalo desetak dana + potrošio bih 5-6 puta više novca jer bih morao da kupim dosta različitih boja. Možda bih mogao da uštedim nešto mešajući neke od osnovnih boja čime bi troškovi za boju bili manji, ali mi se nije dalo da još i o tome razmišljam. Idem na jednostavnije rešenje.

Odlučio sam da celo stepenište bude prekriveno jednostavnim i nepravilnim belim oblicima između kojih će biti površine u nekoj drugoj boji. Prvo sam mislio da upotrebim zelenu boju, ali mi niko nije mogao sa sigurnošću reći kakva nijansa zelene će ispasti na ovim stepenicama, pa sam odustao. Kupio sam jednu kanticu braon boje sa idejom da je razblažim i dobijem neku svetlu, pastelnu varijantu. Prekasno sam video ključ boja na kojem je prikazano da se svetle i pastelne boje dobijaju mešanjem sa belom u odnosu 1:5 pa i 1:10! Pomešao sam nešto braon boje sa belom koja je preostala, mislim da je odnos bio negde 1:1,6 (1 deo braon boje), i time dobio neku neobičnu nijansu.
 Krenuo sam belom bojom, da što pre još više svetla dođe na ove stepenike. Već tokom nanošenja sunđerastim valjkom sam video kako će biti teško dobiti belu površinu zbog jako loše obrade samog betona. Zato sam odmah otišao do farbare i dokupio još dve kante bele boje. Nanošenje boje ide brzo i lako, osim na delovima koji su u katastrofalnom stanju gde sam morao da doslovno sipam boju ne bih li pokrio neke duboke useke i rupe :(


Kasnije, kada sam video ove slike, mi je palo na pamet da sam možda mogao da ostavim i ovako. Ograničeni ovim belim "prugama", sivo-zelenkasti delovi betona stepenica koji su ostali neofarbani su me nekako podsetili na morsko dno (ne pitajte zašto, nemam pojma). Ali,  ponet stvaralačkim zanosom, nastavio sam da farbam.  Nakon bele, ide "braon".
Tek kada krenete da ofarbate neku površinu, postanete svesni kraj kakvih i kolikih rupa ste prolazili svaki dan. Verujem da su, na svoj način, i one doprinele opštem "veselom" utisku ovog prostora.

Kad sam završio sa braon bojom, imao sam utisak da je previše jaka. Stepenište je bilo mnogo svetlije i "življe", ali opet...

Prvo mi je palo na pamet da izvučem fine bele linije po ovim braon površinama. Rada (kojoj se inače dopalo ovako kako je izgledalo do ovogo trenutka) je predlagala da samo naprskam bele kapljice. Ali jok, ja moram  da izvodim kerefeke. I tako, iskopam od nekud moje stare četkice za akvarele i krenem,...


U ovoj fazi sam tek shvatio koliko je teško raditi iole fine detalje na betonu kakav je ovaj - na pojedinim mestima, skoro nemoguće. Sama boja je dosta slična korektoru za tekst, u jednom sekundu fino se sliva sa četkice, u sledećem već grebe po podlozi. Dodate kap vode više - katastrofa, ostane beličast, mokar trag bez ikakvog intenziteta i onda morate da čekate da se dobro osuši pa opet "Jovo nanovo". Posebna je priča crtanje na vertikalnom delu stepenika na levoj strani stepenica. Kako sam dešnjak, valjda ne postoji komplikovaniji položaj! I pri tome pokušavam da iscrtam modifikovane Fibonačijeve spirale. Na pojedinim mestima izgledaju kao da su u sinemaskopu, ali mi se ne da da to sad ispravljam. 
Kako god, na kraju je stepenište ispalo ovako.
Kad sam već potrošio ceo dan na ove frćke i kukice, bilo mi je bez veze da dno stepeništa ostavim tek tako, golo. Posebna je priča i to što su majstori koji su radili stepenice i malterisanje na isti način i završili posao - jednom bezličnom masom na dnu stepeništa. Znači, farbu i četku u ruke i

Nekome liči na 3 kile hobotnica koje su se razlile niz stepenice, nekome na veselo korenje, nekome samo na krive linije izvučene po betonu. A meni? Evo hvatam sebe kako smišljam još koji razlog da se danas 15-ti put popnem na sprat ;)
Sve ovo košta:
5 kantica boje po 320 din = 1600 din
Jedan mali sunđer valjak sa drškom = 150 din
Podloga za zid, 300 din.
Četkice sam imao od ranije, polikolor za zid takodje.  
Ceo "projekat" je koštao oko 20e.
Ceo posao je trajao jedan vikend ali u ritmu, sat-dva rada, pa malo čekanja da se urađeno osuši (suši se brzo, nepun sat nakon nanošenja, možete gaziti po ovome). Da je bilo toplije vreme, verovatno bi sve bilo još brže završeno. Takođe, da sam odabrao neku jednostavniju doradu (npr. te linije ili tačkice), ceo ovaj posao je mogao biti gotov za dan.
Ukoliko se odlučite za neki ovakav zahvat, dobro očistite stepenište od prašine (bilo bi idealno da ih operete i sačekate da se dobro osuše). Takođe, ukoliko ste u mogućnosti, imate znanje, vreme i materijal, popravite sve nepravilnosti na površini betona - što je ravniji, to ćete lakše raditi i potrošićete manje materijala. Na kraju, razmislite i o trajnosti ovog rada, sa uljanim bojama će trajati neuporedivo duže pre nego počne da pokazuje znake habanja. Pošto sam ovo radio sa bojama na vodenoj bazi, potražiću neku transparentnu emulziju da premažem preko celog "crteža". 

Ali, to sve može da sačeka. Sad ću samo da uživam u gledanju.

Srdačan pozdrav,
Manus Svetioničar


Sep 13, 2014

Manevri Plamenjača 2014, utisci posmatrača

Dok pljusak epskih razmera koji povremeno prelazi u grad satire već odavno teško oštećenu baštu, da probam da stavim tačku na ovu sezonu, bar što se tiče boleštije koja je harala. Znam da će neko komentarisati "Eeee, da si ovo, ne bi bilo ono" i "Zato što nisi ono, zato je ovo"....

E pa jesam. Sve. Sve što sam znao i sve što su drugi znali (nisam koristio sumpor, vodonik peroksid, lavandu i ruzmarin). Ne zbog toga što ne verujem da su ove metode efikasne. Jednostavno, na moju baštu se sručila kao stihija i nije bilo vremena da se i te metode isprobaju. S onim što sam učinio (možete pogledati u temi "Bašte gore a baba se češlja") samo sam je malo usporio, dovoljno da poskidam neke značajne plodove za seme i neke za jelo. Najveći deo sam bacio (verovatno preko 3/4). Ono što je ostalo, ide u kuvanje
Kažu da se najbolje uči na tuđim (ređe) ili svojim (mnogo češće) greškama i iskustvima. Ali šta ako je "gradivo"  zbunjujuće, nelogično, apsurdno... Kako učiti? I šta?

Pokušavam da nadjem neko pravilo, neki šablon po kojem se ova bolest ove sezone ponašala, ali ne uspevam. Napadala je i organske i neorganske bašte, satirala neke biljke koje su besomučno prskane svim i svačim, a štedela neke koje jedva da su i negovane. Stradali su i hibridi i stare sorte. Negde su preparati na bazi bakra pomogli, negde nisu. Kopriva, Ridomil, malsačak, ljuta paprika, Equation, Quadris, mleko,...Negde ni jedan listić nije promenio boju, negde je bašta završila kao da je neko prešao bacačem plamena preko nje. Kaže jedan reklamni slogan: "PLAMENJAČE VIŠE NISU PROBLEM". Aha, pričaj mi o tome :(

Znam najmanje dve bašte koje su u vlasništvu visokostručnih profesionalaca u povrtarvstvu, a koje su stradale skoro 100%. Ako neko zna o plamenjači, znaju oni. Ako neko ima moderna, savremena i "efikasna" (ovo sad mora pod navodnike) sredstva - imaju oni. I opet nisu spasili ni jedan plod. Gledam po komšiluku, kućni baštovani, nemaju veze sa zvaničnom naukom,... neke bašte bile samo dotaknute bolešću, neke stradale do zemlje. Razmak izmedju bašti, imaginaran, ni moj mršavi Koja ne bi mogao da se provuče između.

Kod mog prvog komšije, plamenjača se pojavila negde krajem maja i kako se pojavila, tako i ostala. Nit je napravila neku stetu, nit se proširila. Samo je bila tu. A ja sam svakodnevno ratovao, skidao obolelo lišće, plodove, pakovao u ogromne kese za djubre i odnosio na deponiju. Na kraju balade, ostao sam bez desetak planiranih sorti što nije tako strašno (ove godine sam posadio više od 170). Strašno je što sam bacio ogromnu količinu predivnih plodova, divnog mirisa i ukusa a koje sam planirao da sušim i da njima napravim neki posao tokom leta (od kojeg ove sezone, očigledno, nema ništa). I najstrašnije od svega - nemam pojma kako da se pripremim i zaštitim za narednu sezonu?

Malo kućne fizike: početkom proleća, domaćice (i nesrećni domaćini uhvaćeni na spavanju pre nego su uspeli da pobegu na pecanje, fudbal, do kladionice ili već neku treću rekreaciju), iznose letnje stvari koje su prezimile u ormanima na prolećno luftiranje. U zatvorenom, neprovetrenom prostoru, ako postoji ikakvo zadržavanje vlage (npr. kondenzacija, loša izolacija, kuvanje u prostoriji,...), u garderobu uđe onaj posebni, teški miris, memle, vlage, miris koji niko ne voli. Gde je vlaga, pojavi se i plesan/gljivice. Gde su gljivice, nije dobro (barem ne u ovakvim situacijama).

Isto je i sa baštom.

"Phytophthora infestans, izazivač plamenjače paradajza zna da načini velike štete u proizvodnji paradajza. Njenom razvoju  pogoduju temperature od 15ºC  do  25ºC uz česte kiše ili dugotrajnu rosu. Bolest se prvo javlja na senovitim i zaklonjenim mestima, u bujnim usevima loše provetrenosti..."

Ovo me dotuklo. Godinama savetujem druge i lično primenjujem - sadim na široki razmak (ove godine na 80x100cm), objašnjavam zašto nije dobro saditi po dva struka paradajza u istu rupu, otkidam donje listove... Sve zarad bolje provetrenosti "nogu" biljke i kao preventiva gljivičnih boleštija.

Medjutim, ove sezone, video sam fotografije bašti potpuno zaraslih u korov, povrće se skoro i ne vidi. A plamenjače nema! U nekoliko bašti u Srbiji, korov kao da je zaštitio zasade od bolesti. Susedne bašte, radjene "uredno" i po svim pravilima razmaka, uklanjanja korova i provetravanja, stradale su od plamenjače.

U mojoj bašti, par zaperaka koji su se neopaženo provukli skoro iz samog korena i po zemlji se uvukli u travu pored parcele, ostali su netaknuti. Kao i neke podivljale tikvice koje su odlučile da same izrastu na malom bunjištu. Bilo ih je bar 15-20x više nego što bi na tolikoj površini trebalo da bude posadjeno (samonikle iz nekih plodova koji su ostali zaboravljeni preko zime i proletos bačeni), rastao je list do lista pa preko lista, ali osim retkih flekica plamenjače na pojedinim listovima, koje se nisu dalje širile (!?), nije bilo nikakvih većih oštećenja. Sa druge strane, tikvice uredno posadjene sa proredom, svetlom, zaštitom, stradale su.

Deo bašte koji je bio sa najviše sunčane svetlosti i najviše prostora, neuporedivo je više bio zahvaćen od dela koji je samo par metara dalje, ali koji je najvećim delom dana u jakoj polu-senci, okružen lešnicima i šljivama.

I posle se ti trudi da imaš urednu i sređenu baštu :/


Moj FB prijatelj, Miha Zaletelj iz Slovenije, ima potpuno drugačije rešenje, on svoj paradajz prska rastvorom sode bikarbone. Koliko znam, kada se dodaje deterdžent, obično se dodaje kod prskanja biljnih vaši, da im se oslabi i delimično rastvori masni omotač i olakša insekticidu da deluje. U ovom slučaju, možda je u pitanju povećanje "lepljivosti" preparata za list, što se takođe postiže i dodavanjem piva (ako vam je žao deterdženta ;)). Kaže, već godinama prska ovim preparatom i pokazao se odličnim. Recept je na slici, a za sve dodatne detalje, pitajte njega.

Na jednom od FB foruma sam video objavu gospođe iz Hrvatske koja je na kraju prskala nekim preparatom od lavande i ruzmarina, ad hoc napravljenim, kako sam shvatio, više iz očaja. I plamenjača je stala. Recepturu je verovatno nemoguće ponoviti, ako je uopšte ovaj preparat taj koji je pomogao.

Tu i tamo se mogu naći tekstovi onih koji su svoje bašte spasili prskanjem preparatima uglavnom na bazi koprive. Ni tu nema pravila,  prskao sam i ja (i ne samo ja) pa nije pomoglo.
na trešnji, ni jednog lista :(
12. septembar, a na orahu tek po koji list















Da je godina bila pogubna i po druge kulture u mojoj bašti, može se videti za sekund. Oraha nema ni 20% u odnosu na prošlu godinu, a i to što ima je sitno, možda tek 3/4 veličine prošlogodišnjih. Lešnici desetkovani.

Od par čokota vinove loze od kojih naberemo par gajbi i pojedemo za 3 dana - neće biti ni jednog zrna.

Od prijatelja Mileta Jovanovića iz Bačke Topole sam dobio par plodova šajote i posadio ih u najbolju moguću zemlju, pružio im najbolju zaštitu, hranu, vodu, svetlost,... obe su netale za manje od nedelju dana. Njihove "sestre" su kod Miće donele tridesetak plodova. Kod Mićinog komšije, Jožefa Tota, sa jedne biljke, do danas je ubrano 300 plodova i još ima da se bere!

I šta možemo da naučimo iz svega navedenog?

Ništa.

Nije bilo pravila. Prskane-neprskane, sredjene-nesredjene, organske-"neorganske",... bašte su stradavale ili preživljavale, bez ikakvog pravila. Neko će reći da su u pitanju preparati, neko će prst upreti u način obrade zemljišta, odabir rasada, previše kiše/vlage koju smo imali (i još uvek imamo),... I svi će biti u pravu. I niko neće biti u pravu.

Jer, sve ove elemente koji direktno ili indirektno utiču na pojavu i razvoj plamenjače, imale su u raznim odnosima i stradale i preživele bašte.

I to je ono najgore što ću poneti kao iskustvo iz ove sezone. Bašta je stradala, dosta sam izgubio, ali najstrašnije je to što nisam naučio ništa što bi mi pomoglo da se bolje spremim za narednu sezonu. Nisam video ni jedan siguran i pouzdan "sistem" kojim bih mogao da predupredim da se ovo zlo ne ponovi i naredne godine. I to je ono što me najviše mori, mnogo više od pukog gubitka plodova, preživeču i bez njih, gubitka nekih varijeteta - nabaviću novo seme i gubitka vremena (eh, tek to je u ovoj zemlji beznačajna stvar).

Dolazi jesen, nakon nje će i zima, biće dosta noći i dana za čitanje, razgovore i razmišljanje. Ako se setite nečeg dobrog i pouzdanog, javite. Javiću i ja. Za dobrobit svih nas.

Sep 5, 2014

Belo moje magare

Kad sam ga prvi put video, mislio sam, "ok, nekako ću stati u njega", "nema veze što je kupljen od taksiste, momak je baš simpatičan" i "jbg, polupan mu je radio".

Nikada nisam pomislio da je lep. Kad je par godina kasnije, jedne ljigave, mokre i hladne novembarske noći izašao iz radionice ispeglanih bora i ogrebotina, sjajno bele haube, popravljenih suvozačevih vrata i jedini put sa svim lulama na branicima, za mene je bio najlepši na svetu.

Opel Kadett 1,3 OHC motor 1982., karoserija 1984.g.
Dobio je novi radio, presvlake, antenu. Dve brave. Kuku i nov hladnjak. Par puta po par polovnih guma. Za deset godina. Kakvih godina...

S njim smo stigli do Podrinja po 15cm debelom ledu duž celog puta. Nagledali se besnih ABS/Lanci/katanci/USB/stelth najnovijih besnih modela sa svih strana sveta koji su ostajali zaglavljeni u smetovima ili se bespomoćno vrteli po sredini puta. On je samo prolazio.

S njim smo otišli do mora i nazad. Imao je poseban tretman, 2 nedelje sunčanja uz neko kržljavo drvce u Prčnju, na samo par metara od mora. Nadisao se morskog vazduha ili korozije, ko će ga znati? Da nije otpala ona blesava klema sa alternatora koja nas je 6 sati držala na raskrsnici prema Tivtu, možda se ne bismo vraćali 24h do Pančeva. Ali nema veze.


Rado bih ga video jođ koji put na ovom mestu.
I sebe, tu negde, pored.

S njim smo bili na svakoj mogućoj izložbi pasa na 100km u krug (i par izložbi van tog kruga: Golubac, Veliko Gradište, Leskovac, Novi Sad, Doboj, Brčko,...). U njemu je Meda prvi put imao Rigoleto dok nije na kraju povratio jezik pojeden sa mojih svečanih cipela. Sve nase curice koje su išle na parenje su u njemu ostavljale svoje mirise i teške uzdahe za mužjacima. Štenci. 7 odraslih pasa koje smo vodili u Železnik na čipovanje.

Stvari. Svih mogućih i nemogućih oblika, veličina i težina. I mirisa. Knjige, nameštaj, alat, zimnica. Slikarski, molerski, ribilovački, zidarski i baštenski pribor. Djubrivo. Saksije, saksijice, saksijetine, biljke, žbunje, četinari, palme, banane,... Garnišne.
65 plastičnih gajbi (7 ih je bilo na gepeku, ostale unutra, samnom)
Povratak sa izložbe ispred Doma sindikata.
Gradjevinski materijal i oprema. 7 paleta YTONG blokova sa rasprodaje u "Uradi sam" na Adi Huji. Iz tri puta. 20m ograde pravljene od armature 10x10cm 6mm. Podupirači. Džakovi cementa, lepak za YTONG, uzengije, ekseri, cevi za ogradu, letve, daske,... dvadesetak kandidata za bonsai dovučenih iz Sjarinske Banje koji su jedva stali u kola (jedan po jedan, svi su pocrkali ali i oni i moje drago magare zaslužuju da budu pomenuti).
7 Paleta YTONG blokova od "Uradi sam" na Adi Huji do kuće
(sa sve drvenim paletama)
Podupirači za grede koje su nosile fert gredice i ispun.
Svojom težinom su savili zadnji nosač gepeka i
grupno sleteli u komšijinu ogradu :/
20m ograde od armature 10x10cm,
table 2x3m.


650 kg grožđa iz vinograda u Leskovcu, do 55km udaljenog sela u planini. Nagib na pojedinim mestima i preko 20%. Ali magare ćuti, ponekad samo malo škripne i vuče. I tako 2x za jedan dan.
Selidba u "svoje". Knjige, sitnarije
i cveće iz dnevne sobe.

3 sekunde nakon ovog snimka - počela je mećava.
Posao. Hiljade komada rasada svih veličina. Suncobran. Stolica. Ja. Zev. Od jutarnjeg mraka do upekle zvezde. 
FruFru koja je volela da se uvuče u kola i legne medju rasad
cvećka moja nebeska, sada spava među zvezdama :(
I kad se tata razboleo, belo magare nas vozilo bar jednom nedeljno do Soko Banje, po pljuskovima, vetrovima i žegama. I kad je tata otišao, za 40 dana, na Svetog Nikolu, kad je za popodne napadalo pola metra snega, magare prvi put dobilo lance i opet nas odvelo u vrh brda i bezbedno vratilo nazad. I na proleće izvuklo 6 džakova rizle za njegov grob uz strminu... pogled pada niz onaj put, nemože da se zadrži, protivi se logici. Prokuvao na 30m od groblja. Nema veze. Podelili smo jednu mlaku kiselu vodu.

I onda ga po treci put razbila korozija. Kad nemac napravi, on napravi. Ali zato, kad usere, onda je to za rapsodiju. Takav motor, takav karburator, a takvo govno od metala. Kao da ste švajcarski sat stavili u soc-realističko parče plastike. Dva puta su ga pančevački čarobnjaci lima i elektroda spašavali, vadili iz mrtvih, ali mu ovog puta nije bilo spasa. Jbg, nije nam se posrećilo da Fus sa svojom "Nameštaljkom" dođe u planetu Srbiju i bane baš u moje dvorište. "Ukrade" mi kola i uradi im face lifting. Ne, to se nije desilo.

I tako, nakon 10 godina, ode moje magare. Belo. Došla vitka Astra F umesto njega. Lepa cura, prostrana, sve radi kako treba. Ali nije magare. Moje. Belo.

p.s. naleteh na još jednu dragu uspomenu na moje amgarence, koncert Tarje Turunenu na skupu bajkera u Debeljači i ostvarenje sna svakog vozača-stomaklije na ovim prostorima, da je parkiran na 10m od roštilja i 20m od bine (sasvim slučajno ali vrrrrlo pogodno :) )
 
 p.s.s. ono, kad misliš da si sve završio, a fotke samo krenu da naviru  :/