Dec 18, 2015

Ko je ubio gospodju čestitku?

1. Otkucaj "Srećna nova **** godina."
2. Klik na foto-aparat.
3. Odaberi sliku.
4. Ok.
5. Klik na "Post".

Gotovo.

Tvojih *** "prijatelja" na Facebooku je dobilo tvoju čestitku. Ako ih ne bude mrzelo da je pogledaju i ako budu ispred ekrana tih par minuta pre nego što je narednih 10 ili 20 objava ne potisne "na dole" i netragom nestane u history dešavanja na njihovim nalozima. Ponoviti isto na Twitteru. Na mobilnom i u email klijentu uraditi isto, osim što morate još uraditi i "select all" na adresaru i u "telefonskom imeniku" vašeg aparata. I to je to, poslali ste čestitku za Novu Godinu na par hiljada adresa za manje od 2 minuta. Sad možete da na miru ne radite ništa ispred ekrana preko kojeg prolaze neke druge čestitke, od ljudi kojih se i ne sećate ili ne znate ko su, neke napisane s puno ljubavi, neke tek ovlaš odradjeno "Srećna i sve naj...". 

Da li Vas je neka dodirnula? Da li je Vaša dodirnula nekog posebnog?

Ne tako davno, pripreme za Novu Godinu su počinjale čestitkama. Najkasnije oko 20. decembra se išlo u kupovinu čestitki, da se na vreme napišu i pošalju, da stignu na odredište pre 30. decembra. Da se neko ne zaboravi. 31. poštari u svojim poslovnicama slave kao i sav zaposleni svet, ne raznose poštu. Čestitka koja stigne posle praznika se ne računa. Smatrala se gestom koji potvrdjuje kako je taj.i.taj lenj i neodogovoran i kako je opet zakasnio da Vam čestita na vreme.

I nema veze što ste unapred znali šta će biti na tom komadu belog kartona: debeli nasmejani čika u crvenom odelu (obavezno sa što većim stomakom i rumenim obrazima), sanke sa irvasima (koji su na većini slika više ličili na jelene, ali nema veze, mogli su da budu i losovi i volovi, samo nek su imali 4 noge i rogove), prikladno ukrašen karmin sa upaljenom vatrom i obavezno nekim zaspalim ljubimcem ispred, zimski pejzaž sa šumom-jezerom-selom u daljini-noć sa mesečinom - zalazak Sunca... nema veze, samo da je pod snegom, dve čaše za šampanjac preko kojih padaju konfete i ukrasne trake i obavezno, ONA, kraljica jelka, okićena na sve moguće i nemoguće načine. Obične, nazumbanih ivica koje su kroz poštanske brzake prolazile gole i nezaštićene, ili one skuplje, "elegantne", na preklop i u beloj koverti.

Svaki frižider, regal sa knjigama i onaj nikad prevazidjeni orman u babinoj kuhinji, postajali su galerija dobrih želja i velikih nada za narednu godinu. Valjda su zato dizajneri nameštaja izmislili ona klizna vrata sa dva komada stakla, nigde se bolje čestitka nije videla i nigde se duže nije održala nego na tom mestu. I nije bilo boljeg načina da se prikriju tegle sa slatkim od šljiva.

Sve su nam bile drage, svaku smo uredno čitali po 3x, jednom sami, jednom ukućanima i bar jednom gostima koji dođu pre i posle praznika.

Pa one predivne UNICEF-ove čestitke, serijali prelepih radova dece iz celog sveta koji su nas polako izveli iz ilustracija '50-tih i učinili da se osećamo uzvišeno kad god bismo kupili neku od njih. Znali smo da i u vreme najvećih prevara i laži, bar po koji dinar odlazi za pomoć ugroženoj deci širom sveta.
Devedesete su donele ratove i rasprodaju ideala i morala, pojavile su se neke šarene laže umesto čestitki, neke duhovite ali većina njih, skaredne i vulgarne u svakom pogledu. Slanje idiličnih pejzaža, kamina i jelki je postalo bljak, a dnevna politika, mržnja i niske strasti su zauzele ono rezervisano mesto za lepe želje. Kratki pokušaji da se na lice čestitki stavi diskretna linija umetnosti, elegancije i posebnosti, skoro da je ostala neprimetna. Sve je postalo turbo.

Sve manje smo jedni drugima želeli ljubav, sve češće se želelo "puno zdravlja".  Žive boje sa čestitki je zamenilo sivilo svakodnevnice.

I onda je došao mobilni telefon. Internet. Tehnologija koja je širom otvorila  vrata prema svakom kutku planete, postala je izgovor za svu lenjost koja je vrebala u svima nama. Bezbrojni forumi, sajtovi, grupe sa apsolutno neverovatnim rešenjima za "sam svoj majstor" čestitke su uglavnom samo mesta na kojima nekoliko minuta odmaramo pogled, uzdahnemo par puta i vratimo se u metež i kakofoniju informacija u kojima se davimo. Za pisanje čestitki je bilo sve manje  vremena.
Jedna od "zilion" elektronskih čestitki.
I na kraju smo prestali. Ne sećam se kad mi je poslednji put stigla čestitka. Ne sećam se ni kad sam ja napisao neku.

Sivilo je pobedilo. Lenjost je pobedila. Mi smo pobedili. Sami sebe. I čestitku.

p.s. ako ipak poželite da nekome budete pravi NEKO, a ne like-<3-fav na par sekundi, napišite neku čestitku, makar i onu sa onim debeljkom rumenih obraza. Ili napravite sami, neku posebnu, neku specijalnu, jer svi smo mi nekome posebni. OVDE imate krako uputstvo kako da napravite neke unikatne, lake za izradu i zabavne.

p.s.s. iskreno se izvinjavam svima koji još na stari, "pismen" način čestitaju Novu Godinu, smišljaju poseban tekst za svaku dragu osobu i provode sate u želji da to maleno parče papira osvane na nečijem pragu. Ovaj tekst ne govori o njima. Oni su naša poslednja šansa za iskrene dobre želje i srećan je svako ko ih ima.

Dec 15, 2015

Prvih 30 godina, pa da čestitam kako treba ;)

Kasniti na rodjendan je nekulturno i nije u redu prema slavljeniku.
Zakasniti na sopstveni rodjendan, ne samo što je pomalo bizarno, već je i krajnje neodogovorno. Prema sebi. Imam još oko 10 sati do tog trenutka, zato je bolje da požurim i završim ovaj tekst i prateći video. Jer, samo jednom je 30 godina, teško da ću dočekati  narednih 30 :)

Pre tačno 30 godina, 15. decembra 1985. sam  prvi put "stao na crtu", napravio nešto i ponudio potpuno nepoznatim ljudima na prodaju. Oko 18.30h, po nekoj kiši/lapavici sam stao u onaj polumrak ispred starog Merkatora na Novom Beogradu i na nekom malom kamperskom stočiću postavio mapu na kojoj su kisnule i krivile se prve čestitke koje sam napravio. Do tog trenutka sam džeparac zaradjivao uglavnom na snagu - livnica, prenos nameštaja, nošenje nekih šporeta na Makišu,... ovo je bio moj prvi pokušaj da prodam nešto što su napravile moje ruke uz pomoć mog srca i nekog talenta. 

Nakon 2 sata stajanja, pokupio sam svoju "tezgu" i otišao kući. I tako narednih 5 dana. Nisam prodao ništa. Ne samo što je bio mrak, kiša i depresija, već onda nisam znao, u vreme dok se još čestitalo u pisanoj-poštanskoj formi, niko nije kupovao čestitke pre 20. decembra. Do tad sam već sa nekoliko strana čuo da je "Merkator puk'o", da tu nema leba ni za koga i da treba otići u višedecenijsku trgovinsku "Meku" - bulevar. Kako god se onda i sada zvao, za sve će uvek biti i ostati "BULEVAR", par km desne strane ulice (od centra ka Cvetku), gde svega ima i gde je sve jeftinije. To što deo sa jeftinoćom nije uvek bio tačan, nije bilo važno, tamo je uvek bila gužva, vreva, "zilion" ljudi koji su pred svaki praznik išli da kupuju.

Pred Novu Godinu se sve umnožavalo više puta, i broj prodavaca i količina robe po stolovima, improvizovanim tezgama, haubama parkiranih automobila i onim nesrećnim platanima koje su pre par godina posekli. U taj pandemonium sam se ugurao, nekako. Uz neki semafor tamo na onom malom semaforu, odmah ispod ondašnjeg salona Exportdrva, ispred neke male prodavnice obuće "Beograd" i neke radnje za prodaju posudja i kristala.

I tad sam prodao svoje prve čestitke. Desetak komada. Sada se ne sećam kome ni po  kojoj ceni, ali se sećam svakog veličanstvenog sekunda na putu sa bulevara do Vidikovca, truckanja sporom i depresivnom 53-jkom, sa ono nešto zaradjenih para u džepu. Kakvi Rokfeleri i ostali, moj je bio Univerzum.

Sutra sam već shvatio da je moja krajnje optimistička pretpostavka da ću prodati oko 150 komada do Nove godine bila više nego podbačaj, jer sam posle par sati ostao na samo par komada. Trk u prvu knjižaru dok ne zatvore, kupuj hamer (dva velika tabaka, čak!), pa kući taksijem (ima se- može se, a i u žurbi sam ;) ), pa seckanje, crtanje, lakiranje, sušenje svake čestitke fenom i lagana ošamućenost pred zoru isparenjima brodskog laka u sobici 3x3m. Kolosalne glavobolje i možda nečeg težeg me spasila majka pred odlazak na posao. Luftiranje. Dremka na nogama u prepunom autobusu br. 59. Ceo dan na fakultetu. S faksa, pravac na Bulevar. S bulevara u sobu, crtanje-lakiranje-luftiranje-dremka-faks-bulevar-crtanje,.... i tako 10 dana.

Taj doček Nove Godine sam prespavao otvorenih očiju. Ali, nisam bio umoran. Bilo je lepih i velikih trenutaka u mom životu i kasnije, ali je ovaj bio prvi. Kroz tih deset dana sam na neki način odrastao, bio potvrdjen od strane par stotina potpuno nepoznatih ljudi koji su svoje lepe želje, ljubav i radost odlučili da pošalju na nečemu što sam ja napravio. 

Na svu sreću ovog sveta i radost da im se vrati. Otvorili su mi širom vrata u slobodu da na miru istražujem boje, suve pastele, oslikano staklo, ulja, muziku, reči, oblike, digitalne forme,,...Kad je košava išla djonom, ja sam više slikao, kad je život jače udarao, ja sam više pisao, kad ništa nije bilo kako treba, išao sam u baštu i pevao.

Rodjen sam sa krilima, hvala svima koji su me naučili da letim. Nekad iznad oblaka, nekad ispod radara, ponekad je to mudrost, ponekad čista sreća. Ali je uvek ljubav.

Najstarija sačuvana čestitka, još se svadjamo da li je iz 1986 ili 1987 :)
Najstarija sačuvana, 1986 ili 87.
Ako i nemamo ni jednu sačuvanu iz 1985., bar je sačuvana mapa koja je služila i kao sto, tezga, samostojeći pano,... ovaj KARTON je preživeo više kiša, snegova, vetrova, padova u blato i na beton, gužvi u gradskom prevozu, nego prosečno vozilo u zemlji Srbiji. I može da preživi još toliko. Ovakve stvari se više ne prave :( Bilo bi fer reći da je i odsušao više predavanja i vežbi na Stomatološkom fakultetu u Beogradu nego dobar deo današnjih studenata ;)


Par njih iz 1988.

Kasnije su se u izradu čestitki uključili i tuš, boje za staklo, kontur pasta, pastel papir, hromo kartoni,... 1991. sam pravio ovakve čestitke.
Nekoliko njih iz 1991.

Ako poželite da nekoga iznenadite za ovu Novu Godinu i bar za sekund se vratite starom načinu čestitanja Nove Godine i pisanju čestitki, pogledajte video sa motivima i čestitkama napravljenim u čast ovog datuma :)
Uskoro i video tutorial za brze, lake i unikatne čestitke :)

Srdačan pozdrav

p.s. višeo mojoj "art" strani, možete naći ovde  http://art.manus.rs

Dec 11, 2015

"Ambarski zid"

Internet je prepun sajtova i fotografija na temu "Šta sve možete od starih paleta". Ima predivnih stvari, što po samoj ideji, što po realizaciji. Znam neke primere da su i ovde ljudi uradili jako lepe stvari od paleta, slagali ih, doradjivali, presvlačili i na kraju dobili jedinstvene komade nameštaja ili korisne predmete u prostorima u kojima žive.

Ali, koliko je meni poznato, niko, ni na netu, ni od ljudi čiji sam rad imao prilike da vidim, nije radio sa baš starim paletama. Ili bar tako "živopisnim" kakve sam ja imao.

Drvene palete se prave jako dugo, verovatno stotinak godina i pokazalae su se kao idealan i jeftin način za transport svega i svačega. 1991. godine je uveden standard za EURO palete po kojem se palete prave istih dimenzija po istoj specifikaciji.

E cvrc.

Palete koje sam ja imao na raspolaganju, verovatno nisu iz prošlog veka, a sigurno nisu pravljene  po standardu. Bilo kojem standardu. Ako izuzmemo spoljne granice palete (širina x dužina) i obaveznih 3x3 drvenih "podloški" na kojima leži cela paleta, sve ostalo (debljina i širina daski, razmak izmedju njih i često njihova ravnina) su izgleda bili proizvod trenutne inspiracije majstora i stanja na lageru materijala radionice u kojoj su pravljene. Jer, od 12 paleta, dobio sam daske ovih širina:
 Šest različitih širina dasaka. Šest. A verovatno i više jer su neke bile tek za par mm različite širine od drugih, na prvi pogled neprimetno, sve dok ih ne postavite jednu uz drugu i onda vidite da imate "stepenik" zbog kojeg sve morate da radite iz početka :(

I ovog "kvaliteta". Kao Dali da ih je pravio. Salvador standard.
Kako sam do ovih dasaka došao, pogledajte OVDE.
Zbog toga je moj provobitni plan o količini materijala i poslu koji ću tim materijalom završiti, veličanstveno upao u vodu uz trostruki salto i dvostruki tulup. Tup.

Elem, grubo merenje je pokazalo da sam nakon rasturanja prve dve palete dobio skoro pa ceo kvadratni metar dasaka po paleti. Puta 12, jednako 12 kvadrata. Ok, znao sam odmah da neće sve daske biti upotrebljive u potpunosti, na mnogima su se već videli okrnjeni i upropašteni krajevi, ali za ceo posao mi je trebalo nešto manje od 6 kvadrata, tako da i pola od dobijenih paleta ne valja - opet ću imati dovoljno.

Rekoh ja :/

A posao je sledeći:
Kad sam dogradio kuću, dobio sam jednu veliku prostoriju u prizemlju koja je jednim delom bila ograničena postojećim zidom stare kuće i spoljnim stepenicama koje vode na sprat. To je tako stajalo par godina, sve dok mi pre dve godine nije zatrebala ova velika nova prostorija (koja se ne greje) u sred zime. Na zidove prostorije sam stavio grejnu ćebad za rasad, upalio kvarcnu grejalicu i ostavio otvorena vrata sobe u kojoj se loži ali opet to nije bilo dovoljno, jer je uz stepenice, najveći deo toplote odlazio na skroz otvoren sprat i kroz neizolovan krov nestajao u zimskoj noći.
Nemam neku lepu sliku stepenica pre celog posla, posetite www.manus.rs pa ćete na delu o gradnji kuće naći još neke fotografije iz kojih će biti možda jasnije gde i kako stoje ove stepenice.
Vremena malo, a para još manje, pa sam sa sprata spustio par letvi 3x5cm, vezao ih za ostatke gelendera i u njih ušrafio 5cm debele ploče stiropora. Brzo, jednostavno i pouzdano, kao da na maslačak nakačite kuhinske viseće elemente. Mada, poslužilo je svrsi, par slavskih dana je u tom prostoru bilo vrlo toplo (išla je na ruku i visoka temperatura napolju, domaći prepek i odlično ujakovo vino), pa me nakon toga mrzelo da  sve to rasturam.

I tako je ostao ovaj "zid" naredne dve godine. Prošle zime sam preko stiropora ušrafio  još dve poprečne letve pa u njih male šrafove da drže slike.
Moja zimska "stiropor glerija" :)
Bilo kako bilo, počeo sam da se saplićem o palete u dvorištu, da sve češće kačim ovaj tanani, fragilni "zid" kad god idem uz i niz stepenice i jedno plus drugo, odlučih da od dasaka skinutih sa paleta iskucam jedan lep zid. Planirao sam još što šta od tih istih daska, ali kako je krenulo, teško da će ih puno preostati.

Počelo je vrlo lako i jednostavno, odmah su mi pale pod ruku neke kraće, ravne i lepe daske i prvih par redova je završeno za manje od par minuta (vidi se na slici iznad). Medjutim, kako je krenula kosina stepenica, tako su krenuli i problemi. 
Ne samo zbog same kosine- već sam imao neku predstavu o tome kako da to rešim, već zbog neverovatne raznolikosti dasaka koja ih je činila praktično neupotrebljivim. Iako sam sa zadnje strane dodao još letvi i poprečnih dasaka, nisam mogao da šrafim gde mi padne na pamet već sam morao da poštujem raspored dasaka sa zadnje strane, tako da daske s prednje strane nisu mogle da završe gde bilo, već je svaka morala da bude duga da dobaci bar do dva mesta na koja šraf može da ide.

I nije samo širina dasaka bila problem, već i ogromna razlika u debljini. Neke su bile debele jedva santimetar, dok su druge bile debele dobrano preko 2,5 cm. Znao sam da "zid" neće biti ravan i da će biti nekih "ispada", ali tolika razlika je bila prevelika.
I zato je posao planiran za jedno lagano popodne, prerastao u cinculiranje koje je potrajalo skoro tri puna dana.

Osim navedenih, problem su bile i krivine daske po dužoj osi. 3/4 daske bude ravno a onda se iznenada pojavi krivina, na prvi pogled neprimetna, ali kad je stavite uz drugu dasku, pojavi se zjap od skoro 2 cm. Opet, neprihvatljivo. Zato sam dosta vremena izgubio da uklopim neke daske, negde natezao jedan kraj da bolje "legne" na donji red, negde bukvalno uklapao dasku sa "trbuhom" sa daskom sa "udubljenjem", a negde jednostavno morao da odsečem neke krajeve koji su se pokazali neuklopivim.

Ako sam sa nečim imao sreće, to je krajnji, najviši red. Ispalo je da mi se preostale daske uklapaju u prostor izmedju već postavljenih i horizontalne grede, skoro u dlaku. Uz malu pomoć ubedjivača od 500g, ceo poslednji red je postavljen bez i jednog šrafa, a stoji kao zacementiran!

Nema magije, nema neke čarobne reči ni svemogućeg saveta, kad dodjete u situaciju da radite sa ovakvim daskama, oslonite se samo na beskrajno strpljenje i neku dobru muziku (ja sam vrteo Stonse i neke kompilacije rock balada). 

Na kraju sam izvukao jednom letvom kosu liniju pod željenim nagibom i ubodnom testerom presekao daske po toj liniji. Kao što se vidi na slici, na par mesta su mi ostali "useci" koje sam rešio vrlo lako.

Dok sam sekao po ovoj kososj liniji, otpadali su krajevi dasaka koji su sa jedne strane završavali špicom. Premerio sam dužinu nastalih "ureza", odsekao sa ovih otpadnih delova vrhove na tu meru, okrenuo vrh za 180 stepeni i ušrafio ga za godnju dasku iznad "ureza". O čas posla. 
 
Za kraj sam na desni bok ovog zida ušrafio letve 3x5cm, tek da malo "poravnaju" ovu stranu. Nakon skoro tri dana nervoze i psovanja boga dasaka, uvrtanja/izvrtanja šrafova, menjanja redosleda i rasporeda dasaka, rezultat je više nego... procenite sami. Meni je prelep i još uvek razmišljam da li da ceo ovaj zid premažem vodenom zaštitom sa voskom ili da ga ostavim ovako. Sigurno ga neću lakirati, a ovih dana ću na njega postaviti i nešto slika. Verujem da će na kraju biti prelep prizor.

E da, troškovi. Palete sam dobio, pa ne mogu a ih računam u trošak. Kupio sam 100 komada šrafova od 80x50mm i platio ih 325 dinara. Potrošio nešto struje za sečenje dasaka. Popio 5-6 kafa. Nije loše za jedan lep, živopisan zid. Sa karakterom :)

I to je to ;)

p.s. petak 22h i najzad je ceo zid gotov, učvršćen i opšiven (takodje tim staim daskama). sedeo sam pola sata u hladnoj prostoriji, pio kafu, slušao Coverdale-a i uživao u slici. Uživajte i vi :)

Dec 7, 2015

Rasturanje STARIH paleta


Nije greška, MORAO sam da naglasim da su u pitanju stare palete. Vrlo stare.

Internet je pun saveta kako rasturiti palete novijeg datuma, Euro-ovo-ono standard, fine daske, kulturno kucane. Saveta kako da upotrebite cele palete, još i više. Stvarno ima prelepih načina kako da upotrebite palete za sve i svašta, od spremišta za alat, preko nameštaja svih namena pa do vertikalnih bašti.
I zato sam valjda dobio puno saveta tipa "ne rasturaj, napravi nešto od njih".
Ali...
1. palete koje sam imao su već bile nekoliko godina napolju, na otvorenom, i teško da  bi poslužile kao neki "lep" objekat
2. neki njihovi delovi su već bili u jako lošem stanju, posebno oni koji su bili na tlu i izloženi vlazi, insektima i ko zna čemu još.
3. za jednu posebnu namenu, trebale su mi upravo takve daske, daske "s karakterom".
Nagledao sam se emisija gde su razni uradi-sam majstori pravili raznorazne stvari od drveta i onda bi u nekoj fazi izrade to drvo "postarivali", lupali lancima, grebali ekserima i staklom, utrljavali pesak i pepeo,... sve u cilju dobijanja "starog" izgleda

Ja nisam morao da se trudim oko toga, ove daske/palete su već bile stare, samo ih je trebalo pažljivo rasturiti.
Poučen ranijim iskustvom da pajser od metra i sila ne pomažu već samo lome ove daske, za ovaj put sam pripremio nešto prefinjenog, suptilnog i vrlo preciznog alata.

Ok, jeste, malo sam preterao sa brojem orudja, na kraju je ispalo da su mi za ovaj posao bili dovoljni: stolarski čekič. klešta, tanko dleto, šire dleto, i drveni klin.


Rasturanje palete sam započinjao najtanjim dletom i to sam razdvajao one "kockaste" oslonce od ostatka plete. oni se nalaze izmedju gornje "ploče" palete i donjih daska. donjih dasaka je 3 i na svakoj su po 3 ova kockasta dela. zbog pritiska koji trpe pod teretom, ovi delovi skoro da srastu sa daskama i bez nečeg tankog, širokog i čvrstog, praktično je nemoguće započeti razdvajanje (probao sam ranije i širim šrafcigerom, nije pomoglo). Nakon otvaranja prvih "pukotina" u njih bih ubacivao šire fleto kojim sam pravio razmak veći od 1 cm.

U tako napravljen prostor sam ubacivao pripremljen drveni klin i njime skoro do kraja razdvajao "kocke" od ostatka palete.

Ovaj postupak treba ponoviti na sva tri "sprata". Tako se dobiju tri daske sa po tri kocke zakucane a njih. Njih sam rešavao na kraju, istim postupkom kao što je do sad opisan.


Sad sam dobio "ploču"  od 6 do 9dasaka, različitih širina koje su povezane uz pomoć tri poprečne daske za mkoje su zakucane s vrlo promenljljivim brojem eksera. Najčešće su kucan sa po 3 eksera, neđto redje sa 4, a bilo je i sluajeva gde me čekao "žbun" od 6 eksera. Da li treba da pomenem da su svi kucani u različitim pravcima? Ne treba? Ok.

Treba pomenuti da ni svi ekseri nisu prolazili kroz obe daske. negde je prvo poprečna daska zakucavana jednim ekserom za "kocku" a onda preko nje stavljana glavna daska pa ukucavano još 2-4 eksera. To ćete videti i sami kada krenete da iskucavate ekesre u suprotnom smeru. Neki izadju na drugoj strani skoro bez ikakvog otpora, dok se neki i ne pojave već počnu odmah da se krive. Njihova glava je izmedju dve daske i prvo morate da skinete gornju dasku, pa onda izvadite i taj poselednji ekser.
Nemojte vaditi dasku po dasku, Primetićete da vadjenje postaje sve teže i komplikovanije što je manje povezanih dasaka jer gubite oslnac, stabilnost a i daske počinju da šetaju. Zato mislim da je najbolje da prvo sve eksere iskucate na drugu stranu, a onda krenete da ih vadite kleštima.



Ovo su rasturene palete.
I možda najkorisniji savet koji Vam mogu dati - naoružajte se strpljenjem. Kad god sam pomislio  da na brzinu kucnem još samo jednom ili dva puta neki ekser, daska je pukla. Uvek koristite čvrst oslonac ili kontra silu kad udarate po ekserima, ne dozvolite da ova "konstrukcija" leluja i pomera se tamo-vamo, tako ćete samo oštetiti kajeve dasaka koji inače nisu nešto posebno čvrsti.
Na kraju, vrlo sam zadovoljan rezultatom, od 12 rasturenih paleta sam dobio  više nego dovoljnu količinu materijala za planirani posao. Nekoliko dasaka je prošlo sa oštećenjima na krajevima, ali nema veze, njih ću iskoristiti u skraćenom izdanju, a nekoliko dasaka se doslovno raspalo. Verovatno bi se raspale i da sam ih razdvajao pincetom, bilo je nemoguće sačuvati ih.
Potpuno oštećene dske od 12 paleta.
Ovo verovatno nije jedini način da se rasture stare palete, ali je jedini koji je meni pomogao. nadam se da će i Vama. Javite :)

Srdačan pozdrav